Prednosti biciklizma
O mnogim prednostima biciklizma već smo do sad dosta razglabali. Naravno, kao i u svemu, postoje i neki nedostaci, ali u krajnjoj liniji oni su zanemarivi. Nije mi intencija navoditi što je sve moguće kada se bavite ovim sportom koji pod svojom kapom sadrži širok repertoar vrlo različitih iskustava, emocija, doživljaja, potreba i koje čega drugoga, ali zar nije ležernije biciklom ići do obližnje trgovine po namirnice i ne razmišljati o parkingu? Tu su rekreativne vikend vožnje s prijateljima u šumi, obiteljske vožnje nedjeljom, adrenalinom nabijeni ekstremni spust gdje se stotine visinskih metara skidaju u samo nekoliko sekunda. Biciklizam ćete na ovogodišnjoj Olimpijadi gledati u različitim kategorijama, a možda ćete se odlučiti na put oko svijeta na biciklu…
Nebrojenih je još mogućnosti i želja. Primjera ima mnogo, a iz godine u godinu javljaju se i neke nove primjene ovog svestranog dvokotača čija je osnovna karakteristika da je pogonjen ljudskom snagom. Ljudska mašta ne miruje, pa i na tom polju ima noviteta. Javlja se sve veći broj hibrida koji kombiniraju ljudsku snagu s električnom energijom. Ovako bi mogli u nedogled, a zapravo sam vam ja krenuo pričati o jednom sasvim subjektivnom i osobnom biciklističkom iskustvu, kako bi rekao jedan moji prijatelj: „pa pogledajmo“, ispričavam se, „pa pročitajmo“!
Novi Vinodolski 17.7.2012. 14:30h 35°C u hladu 0 m nadmorske visine
Već me dugo vremena intrigira bribirsko zaleđe. Plan je bilo okupiti ekipu, pa krenuti u istraživanje. No, došlo je ljeto i krenuli godišnji odmori, ekipa se raštrkala i odlučujem u istraživanje krenuti sam. To je odlično kod biciklizma. Kod nekih drugih sportova, kao što je, primjerice, tenis ili nogomet, ako nemate ekipu i/ili protivnika ostaje vam jedino napucavanje lopte ili loptice u zid. Ovdje to nije problem. Neke od najljepših vožnji napravio sam s meni vrlo dragim i prisnim ljudima, ali neke isto tako dojmljive i kad sam bio sam. Koji put čovjeku i treba malo vremena za sebe kako bi razbistrio misli i očistio glavu. Za mene bicikl i u tom smjeru funkcionira fantastično. Ne kažem da će vam jedna solo vožnja pomoći da riješite životne probleme, ali da će vam pomoći da možda situaciju sagledate iz drugog ugla ili se riješite stresa, to da. Naravno, koji put je to samo solo vožnja. I to je odlično. Često, dok se vozim, a staza nije toliko zahtjevna pa ne preuzima kompletnu pažnju, kao ovoga puta u bribirskim šumama, tada mi svakakve misli i ideje padaju na pamet i odmah se osjećam odlično i pun energije za koje kakve nove poduhvate.
O kartama i orijentaciji
Nekoliko dana prije vožnje, posjetio sam turistički ured u Novom Vinodolskom gdje mi je simpatična mlada dama udijelila veću količinu raznih letaka između kojih su se našle i dvije karte. Jedna topografska planinarska i jedna biciklistička. Mlada me dama odmah uputila da je ova planinarska kvalitetnija od biciklističke za orijentaciju jer sadrži puno više toponima, pa kaže: „na ovoj ćete se lakše snaći“. Bila je u pravu što se odnosi na detaljnost karte. Jedina zamjerka koju bih imao za dotičnu kartu je da je izostavljeno mjerilo. Druga, biciklistička karta, drugačijeg je formata i lakša za upotrebu na biciklu, ali su izostavljeni svi toponimi osim glavnih orijentira. Što nije problem ako se striktno držite ponuđenih staza koje su označene i na samom terenu drvenim putokazima u boji staze na karti.
Obzirom da je moj plan bio kombinacija više različitih staza, ipak sam ponio obje karte sa sobom, što se pokazalo kao mudar potez.
Donji Zagon 200 m nadmorske visine
Iz centra Novog Vinodolskog krenuo sam glavnom cestom i u blizini hotela Lišanj ubrzo naišao na prvu tablu s oznakom biciklističke staze koja upućuje gore lijevo u brdo. Na putokazu piše: Bjelolasica, Ogulin, Breze, Ledenice, Donji Zagon, Vidikovac Gradina, Vidikovac Slipica, Nebeski labirint i Staklena kapelica. Znak je teško promašiti obzirom da je na glavnoj cesti i jasno vidljiv. Uspinjem se asfaltnim skoro pa ne prometnim pravcem do Donjeg Zagona, tu uspon malo popušta i u laganom ritmu idem prema Ledenicama. Obzirom da je vani 35°C, a na 200 m nadmorske visine se još uvijek ne osjeća planinski zrak, mjesto Ledenice zvuči krajnje obećavajuće.
Vidikovac „Gradina“ 350 m nadmorske visine
Na putu prema Ledenicama, prije spusta u samo mjesto, s desne strane nalazi se strmi asfaltni odvojak koji se uzdiže do Gradine. Usprkos vrućini i strmini puta, znatiželja je prevladala. Uspinjem se biciklom ljubeći koljena i ostavljajući mokar trag za sobom. Nema veze, dok imam vode sve je ok. Ovaj put sam ponio 2,5 litara sa sobom. Na usponu prolazi nekoliko stranih turista s djecom koji su se odlučili prošetati do vidikovca smatrajući da je mudrije ostaviti automobil u podnožju. Na djeci se vidi da ona ne misle tako. Stvarno je užeglo. Bijeli kamen isijava na sve strane. Dolazim do vidikovca. Isplatilo se. Dok me lagani maestral polako hladi uživam u pogledu. Krk je kao na dlanu. Imam sreće. Jučer se bura malo raspuhala i sad je vidljivost odlična!
Ledenice 300 m nadmorske visine i dalje 35°C
Na žalost, Ledenice me nisu ledile, ali su me zato počastile pogledom na predivnu dolinu po kojoj su pasli konji. Nastavljam prema Bateru. Razmišljam jesu li to ime dali neki Englezi koji su ovdje dolazili po putar u neka druga vremena. Vjerojatno ne, ali mi se ideja baš svidjela. Raspitujem se: „Bako, imate li domaćeg putra?“ „Ajde dečko, mani se ćorava posla s tim biciklinom po ovoj vrućini.“ Možda baka ima pravo, stvarno je vruće. Nakon Batera i ulice zanimljivog imena, Beverly Hills gornji, uzdižem se sve do 750 m nadmorske visine i kroz jedan klanac ulazim na visoravan. Doživljaj je fantastičan. Svuda oko mene šumovite planine, prostrane livade s konjima i nigdje nikoga. Bicikl, ja i uska asfaltna traka u nepoznato, odnosno, bolje rečeno, prema Lukovom.
Bater - Lukovo 860 m nadmorske visine šuma, hlad, 22°C
Dionica koja je uslijedila možda nema najbolje vidike, ali je zato sigurno bila najugodnija. Put me vodio laganim usponom kroz hladovinu šume, a osjećao se gorski zrak ugodno me hladeći. Ovdje ako vam zatreba okrjepa u blizini Lukova, nalazi se Lovački dom znakovitog imena „Vepar“. Preporuka: izvrsna juha od gljiva i domaći kruh. Ja bih tu stao jer ostalo su, naravno, jela od divljači. Porcije su zaista velike. Čak i ako ste gladni, isplati se podijeliti jednu porciju na dvoje. Sljedeća destinacija je Lukovo. Lukovo je lijepo planinsko mjestašce koje se isplati pogledati. Odavde mi preostaje još jedan kraći uspon od nekih šezdesetak metara visinske sve do 825 m i onda slijedi dugački spust sve do Bribira i ponovno Novog Vinodolskog. Ovdje vam sigurno neće biti vruće. Na putu prema Bribiru nekoliko je uređenih vidikovaca i ako ste raspoloženi isplati ih se posjetiti. Ja sam se zadržao još na vidikovcu „Slipica“ i nekoliko puta stao uz cestu uživajući u pogledu na more i otoke iz „zračne perspektive.
Rezime
Ova ruta zasigurno ne spada u one teške i tehnički zahtjevne staze, ali zato ispunjava u apsolutnom doživljaju za vidna osjetila. Podloga je asfaltna i često u takvom stanju da niste sigurni jeste li na kakvom makadamu, ali baš to daje neku posebnu čar. Na cijeloj trasi susreo sam jedva tri, četiri automobila, no bez obzira na nisku razinu prometa, svejedno je potreban oprez radi jako uskog kolnika. Mogući su također i susreti s prekrasnim divljim konjima koji se ovim područjima slobodno šeću i gospodare bribirskom obalom. Ova staza pogodna je i za ljetne uvjete premda bi bila primjerenija u proljeće ili jesen. U svakom slučaju, ukoliko se odlučite proći stazu tijekom ljeta, preporučam polazak u neke jutarnje sat. Sa startom u jutarnjim satima izbjeći ćete vrućinu na usponu, a kasnije će uslijediti ugodna hladovina šume, gorskog zraka, a na kraju dugačkog i zasluženog spusta dočekat će vas morsko plavetnilo. Uživajte!