Osim radi Vanka Regule, Brač je jedan od zanimljivijih otoka što se brdskog biciklizma tiče. Dug je oko 40 km i u prosjeku širok 12 km, a najviši vrh, Vidova gora (778 m/nm) čini ga najvišim otokom jadranskog mora. Brač je najveći otok Srednje Dalmacije. Položaj Brača osigurava velik broj sunčanih dana godišnje, a mediteranska klima čini ga povoljnim za vožnju bicikla tijekom čitave godine. Konfiguracija Brača sa Vidovom gorom, raštrkanim malim mjestima i morsko okruženje te prošaranost velikim brojem makadama garancija su uživanja na brdskom biciklu. Budući pripadam onoj skupini ljudi koji se i na godišnjem vole ustati u ranu zoru (a posebice ljeti kada vladaju vrućine) i krenuti biciklom u nepoznato, odlučujem se na pustolovinu po otoku uputiti sam. U Sutivanu sam dan ranije nabavio turističku kartu sa ucrtanim glavnim prometnicama i nekim većim putovima. Karta nije pretjerano detaljna tako da se vozaču prepušta avantura pronalaženja željenog pravca. Ideja mi je kombinacijom različitih putova dosegnuti najvišu točku otoka te se kružnom varijantom vratiti nazad u Sutivan. Oboružan fotoaparatom, GPS-om i sa nekoliko litara vode krećem u svoju bračku pustolovinu. Kada se odvažite ovako sami krenuti u prirodu, pa makar se radilo i o otoku, potrebno je napomenuti nekoliko stvari kako se izlet ne bi pretvorio u noćnu moru. Sa sobom na izlet svakako ponesite nešto alata, rezervne zračnice i set za popravak istih te dovoljne količine tekućine. Ako se radi o ljetnim mjesecima kao što je bio u mom slučaju, posebno je preporučljivo imati i nešto izotoničnih napitaka jer vrućine u ljetnom periodu mogu iznenaditi i dodatno iscrpiti; za ovaj moji izlet popio sam oko šest litara raznih napitaka i vode! Nikako i nikada ne zaboravite ponijeti i neki oblik komunikacije u slučaju da vam zatreba pomoć. Kombinacija GPS-a i mobitela (naravno ukoliko imate GSM signal) je odlična ako vam zatreba pomoć. Ukoliko sa sobom nosite aparat, u slučaju potrebe za spašavanjem i on vam može pomoći. Nedavno sam čitao o jednom slučaju gdje su tragali za povrijeđenim izletnicima helikopterom i pritom bili u kontaktu sa njima, no nikako ih nisu mogli locirati. Vrijeme je istjecalo i počelo se mračiti, a onda se pilot sjetio pitati imaju li fotoaparat. Tražio ih je da naprave nekoliko slika sa flashom i trenutno su bili locirani, te ubrzo i spašeni. Na kraju, no ništa manje važna, krema za sunčanje sa visokim zaštitnim faktorom. Dakle, kako rekoh, krećem iz Sutivana na istok uz samu obalu i ubrzo izlazim na uređen makadam. Put vijuga uz obalu prateći konture mora i prolazeći kroz šumarke mediteranskog bora. Uživam svim osjetilima. Miris mora i borove šume pune mi pluća. Ritmičko razbijanje valova o obalu djeluje opuštajuće dok plavetnilo mora pobuđuje maštu stvarajući granicu između našeg i tajanstvenog morskog svijeta. Terenske gume klize po glatkom makadamu skoro bez otpora. Ubrzo me put udaljava od obale i navodi na asfaltnu cestu koja spaja Sutivan i Supetar. Nekoliko stotina metara po njoj uz dodatan oprez radi prometa i već sam na skretanju za Mircu.
To je prvo malo mjesto na mom put. Penjem se lakšim usponom prema centru, a zanimljivost je križanje usred kojeg se nalazi raspelo. Raspelo je smješteno točno na sredini ceste. Odlazim desnim putem i ubrzo nailazim na postavljenu izletničku kartu sa natpisom dobrodošlice na put maslinika. Postoji nekoliko varijanti, ali se ubrzo odlučujem za crveni put. Čini mi se da će mi on najbolje odgovarati za ovu moju misiju uspona na Vidovu goru. Moja iduća destinacija je Donji Humac. Staza je na ovom djelu dobro označena putokazima sa daljinomjerom. Laganim spustom dolazim do jednog od poznatih bračkih kamenoloma. Iznenađen sam ljepotom kamena i načinom kako je rezan iz žive stijene. Stvarno je veličanstven. Ne čudi me što su brojne poznate građevine poput Dioklecijanove palače u Splitu građene baš sa bračkim kamenom. Nastavljam dalje po sad već uznapredovaloj vrućini i nakon stotinjak metara nailazim na rimsku cisternu sa vodom. Djeluje mi poput oaze u ovoj vrućini i pruža ugodno osvježenje. Nakon kratke stanke nastavljam i evo me kod crkve u Donjem Humcu. Sada me asfaltna cesta vodi ravno prema Nerežišćima. Ponovno nadopunjujem zalihe tekućine i u kratkom raspitivanju sa mještanima biram makadamski put koji će me odvesti prema zadnjem usponu do Vidove gore. U početku makadam je nešto grublji i mekši, ali ubrzo postaje odličan za vožnju. Sad već počinjem pomalo osjećati i umor jer se praktički od kad sam krenuo samo uspinjem. Očekivao sam na ovoj većoj nadmorskoj visini nešto ugodnije temperature, ali danas je stvarno zapeklo. Iznad 500 m/nm sam i vrućina ne jenjava. Na jednom oštrom zavoju primjećujem zid i nisku žičanu ogradu. Zastajem i penjem se sa lakoćom preko ograde, a ispred mene se ukazuje veliki bazen sa vodom. Brač je zaista pun iznenađenja! Tko bi rekao da ću u ovoj uzavreloj okolini pronaći ovakvo osvježenje?! Savladavam posljednje metre makadama i evo me na cesti koja završava na samom vrhu Vidove gore. Ovaj dio puta je ugodan jer prolazi većim djelom kroz borovu šumu koja pruža prirodan hlad. Posljednji metri uspona klize pod kotačima i evo me na vrhu. Pogled je veličanstven i čini da zaboravljam kilometre uspona koji su ostali za mnom. Vidi se Bol i preko puta otok Hvar. U jednoj varijanti htio sam se spustiti do Bola, ali kasnije sam se ipak predomislio zbog vrućine i ponovnog uspona koji bi me nakon toga čekao prema Sutivanu. Na samom vrhu Vidove gore je ugostiteljska radnja gdje je moguće okrijepiti se (ukoliko ste ponijeli novce). Doduše, na ulazu je čudan znak o zabrani ulaska u ograđeni dio za pse i bicikliste. Nastavljam dalje gdje okidam nekoliko fotografija, a trenutak kasnije upoznajem dvojicu slovenskih biciklista koji su svoje putovanje započeli prije pet dana u Rijeci, a planiraju ga završiti na Hvaru gdje ih čeka ostatak obitelji. Nakon kratkog odmora, izabirem povratak istim putem sve do križanja za pustinju Blaca gdje se nalazi poznati samostan. Samostan u pustinji Blaca jedinstveni je povijesni spomenik na otoku Braču koji su osnovali poljički svećenici glagoljaši u 16. stoljeću. Uživam u osvježavajućem spustu.
Panorama Blaca
Skrećem prema pustinji Blaca i nakon kojeg kilometra odvajam se na makadam koji će me oštrim spustom vratiti u Nerežišća. U Nerežišćima slijedim putokaze za prirodni kameni fenomen Koloč. Zanimljiva prirodna kamena skulptura izazvana erozijom sa prstenim prolazom. Do nedavno penjači su odmjeravali svoje vještine na njemu, ali je sad penjanje zabranjeno iz sigurnosnih razloga. Bez obzira što se većinom spuštam počinjem osjećati veliku vrućinu. Nakon makadamskog spusta izlazim na asfaltnu cestu kod mjesta Dračevica te nastavljam u smjeru Ložišća. Ovdje ima nekoliko varijanti, a moguće je dalje nastaviti i makadamom. Odlučujem nastaviti dalje cestom jer sam se sad već zaželio kupanja u Sutivanu i želim što prije stići. Sve je toplije. Spuštam se prema Ložišćima i osjećam veliku vrućinu. Postaje mi to sve nekako čudno, pa počinjem provjeravati na satu temperaturu. Ostajem iznenađen: brojke pokazuju 39 stupnjeva. Zaista je toplo. Sad mi se već počelo sušiti i grlo. Sve je to nekako čudno. Pijem preostalu vodu da navlažim grlo. Bacam ponovno pogled na termometar i sad je već preko 40 stupnjeva. Razmišljam ako mi sat na ruci uz vjetar na biciklu pokazuje takvu temperaturu, znači da okolina ima bar još desetak stupnjeva iznad toga. Prolazim Ložišća i znam da me čeka još jedan uspon prije spusta prema Sutivanu. Ponovno bacam pogled na sat. Temperatura na ruci mi je dosegla preko 44 stupnja!! Osjećam da nešto nije u redu. Čeka me zadnji uspon. Koncentriram se nastojeći maksimalno efikasno ulagati energiju u optimalno kretanje kako bi spriječio daljnje zagrijavanje tijela. Konačno spust prema Sutivanu. Ulijećem u kamp, odbacujem bicikl i oblačim na brzinu kupaće. Jedva čekam osjetiti osvježenje mora. Nakon sat vremena plivanja, vraćam se prema obali i primjećujem da se iznad brda diže gusti crvenkasti dim, a nošen vjetrom, po nama pada pepeo borovih iglica. Sad mi je jasno, to objašnjava onu silnu vrućinu! Gore borova šuma i maslinici. Kasnije doznajem da je vatra prošla nekim od putova sa moje vožnje. Šteta je zaista velika. Dok mi iznad glave neumorno prelijeću kanaderi, air-traktori i helikopteri u pokušaju gašenja jednog od najvećih požara na Braču, razmišljam o ovom otoku, o vožnji u kojoj sam zaista uživao, o ljudima kojima su jedina imanja nestala u vatri. Izgorjela je borova šuma, mnogi su izgubili maslinike, a stradale su i ovce.
Pitam se što je sa divljim konjima koje sam bio susreo putem… Nadam se da su se na vrijeme sklonili. Kako li će sve sad izgledati, koliko će trebati za regeneraciju spaljenog područja i kako objasniti kako čvrsto vjerujem da će Brač i nakon ovakve štete, kao Feniks ponovo oživjeti i pružiti svojim posjetiteljima jedinstvene trenutke užitka u njegovoj nevjerojatnoj ljepoti. Danas konačno dobra vijest za Brač: DUZS je proglasio da je požar na Braču i službeno ugašen, a ja, kao i svake godine do sada, već za slijedeću planiram odlazak na Vanka Regule, na Brač!