Subota je, oko podnei centar Knina izgleda neobično živo. Ovdje28°C dobiva potpuno novi značaj, a prošlo je kažu >>tri miseca od zadnje kiše<
Sunce prži dok se borimo s razrovanim makadamima. Tu i tamo se odmorimo stisnuti u par metara hlada ispod većeg grmlja pa opet u pećnicu. Nakon12 kilometarana 900m visine otvara nam se prvi pogled, ne prema dolje kako smo navikli kod ovakvih uspona, nego ispred nas u daljinu. Pratimo kilometre makadama koji vijugaju po brežuljcima žućkaste trave, dok masiv Dinare u pozadini dominira scenom. Ovo je poligon koji vojska koristi za vježbe gađanja i u daljini naziremo par izrešetanih tenkova.
Zaobilazimo stožastu piramidu vrha Badanj i počinjemo se lagano spuštati u dolac Brezovac. Malo dalje, gdje put ulazi u šumu, nalazi se planinarski dom, a prije njega s lijeve strane dvije osamljene kućice od kojih je jedna stalno otvorena pa služi kao neka vrsta skloništa kad dom ne radi. U susret nam je dotrčao razigrani border collie i bacio se na leđa mašući repom. Njegov vlasnik sjedio je u travi dvjesto metara dalje i šiljio kolce za novi tor. Ne podižući pogled odgovorio nam je >>dom radi, ima pive<< onda nas je tek usporeno odmjerio i nadodao >>ima i vode<
Ovdje sjedimo oko vatre, pijemo hladnu pivu i pečemo kobasice. Društvo nam prave tornjak, šarplaninac i još jedan planinski ovčar kojem nismo uspjeli odrediti pasminu. Oni ne sakupljaju ovce kao mali border collie i hrvatski ovčar, već ih brane od napada vukova. Kako vukova očito nema u okolici, ove su se mrcine zavalile oko vatre i čekaju da im dobacimo koji zalogaj. Debelo nakon što je pao mrak pojavio se i domar, simpatičan i drag čovjek.
Popili smo mu svu pivu, čak i onih par koje je stavio hladiti prije nego je otišao dočekati zalazak sunca gore u planinu. Srećom, to ga nije naljutilo, kliznuo je u mrak i za petnaest minuta se vratio s punom gajbom. Mađioničar! Kuća se pokazala puno ugodnijom nego je izvana izgledala, nikakav luksuz, ali smo spavali u urednim krevetima, sami u dvanaestokrevetnoj sobi.
Budimo se prije izlaska sunca, domar nas je dočekao u prostranoj blagovaonici, a voda za kavu već je kipila na štednjaku. Petnaest minuta pa krećemo. Žurimo doći do doline Duler u svitanje. Prijelaz iz duboke šume na ovu prostranu livadu najljepši je dio naše rute i jedno od najljepših mjesta na kojem sam ikada bio. Svijetla trava okružuje masivne bukve između kojih makadam vijuga kao da je i on ovdje prirodno izrastao. Zaobilazimo Duler desnom stranom i polako se penjemo prema vrhu do kojeg će nam trebati dobra dva sata. Na 1400m visine skrećemo desno na planinarsku stazu i ovdje vozimo zadnje komade uspona, sto metara više staza se jedva nazire među stijenama, pa čak i guranje bicikla postaje nemoguće. Dižem bicikl na stijenu iznad sebe, stisnem kočnicu i onda napravim dva pažljiva koraka, onda ga malo nosim na leđima, pa na ramenu do sljedeće stijene i opet ispočetka. Teren postaje sve strmiji, a gromade sve veće. I nekim čudom, zadnjih sto metara se može voziti. Na vrhu smo Hrvatske,1831 metarnad morem i1600 metaraiznad našeg auta. Ponosni smo i sretni dok ispijamo zadnje gutljaje iz naših bidona. U daljini vidimo Knin, kanjon Krčića, Svilaju i Troglav. Pogledom pratim vijugavu istočnu obalu Peručkog jezera, negdje iznad njega je planinarski dom na Vrdovu pa makadami prema novoizgrađenom skloništu pod Troglavom. To bi bila predivna ruta, možda kad malo zahladi odemo i tamo.
Brzo smo se spustili po stjenovitom dijelu i opet skočili na bicikle. Kilometar jurnjave single trackom, zatim makadamom pa kroz šumu natrag do Brezovca. Sad smo morali pokazati slike s vrha iskusnom planinaru koji se očito sa svojim društvom kladio da ćemo odustati. Čestitao nam je, pa odmahnuo. >>E dečki, pa moj lovački ranac i puška teže više od tog vašeg bicikla<
Ovdje se ,naravno, nameće pitanje - zašto, na koje svak’ mora sam sebi odgovoriti. Ja već dugo želim vidjeti svog Ghosta na vrhu Hrvatske. A zašto su moji frendovi Aleks i Vugrek odustali od prvotnog plana da na sam vrh idu bez bicikala? Što je postajalo teže, a bilo je teško, njih dvojica su bili sve sretniji. Na kraju su me prestigli i na sam vrh zakoračili prvi. Izgleda da su i oni malo zagrizli udicu koja mene već par godina vuče širom i poprijeko, a sad, eto, i na vrh Lijepe naše.
