KONAČNO SUNCE
To popodne bila je naznaka koja je potvrđivala prognozu za vikend. Sunčano i nadprosječno toplo za ovaj period. Tako je i bilo, pa krenimo redom.
LOKACIJA
Sklon sam inače izabrati lokaciju na koju ću se uputiti, pa nakon toga pretraživati internet prognoze vremena dok ne nađem onu na kojoj je vrijeme za datu lokaciju koliko-toliko povoljno, bez obzira što se često radi o meteorološkim servisima s drugog kraja planete čije su informacije u pravilu netočne. Ovaj je put ipak bilo drugačije. Obzirom da je u većini starog kontinenta bilo izrazito nestabilno vrijeme, ono je utjecalo i na naš balkanski poluotok, pa je tako i u cijeloj Hrvatskoj vladala velika vremenska raznolikost. Stabilno vrijeme prognozirano je za sjeverozapadnu Hrvatsku, pa onda nema druge nego se tamo i uputiti te uživati u suncu i zraku uz plavo nebo.
SUBOTA 11:00 SATI - PREDGRAĐE SAMOBORA
Pronašli smo odlično mjesto za automobil. Parkiralište kod atletske staze i nogometnog igrališta. Sunce je već pošteno zagrijalo pa je vani ugodnih dvanaest stupnjeva. Marko i ja opremili smo se za puno hladnije vrijeme pa se sad već u startu skidamo u tanje slojeve. Posebice zato jer u ovom početnom dijelu imamo i nekoliko hupsera koji će nas dobro ugrijati. Ovdje ima zaista puno varijanti, ali kako su dani u zimi kratki, a mi smo kasno krenuli, izabrao sam da zagrijavanje odradimo na asfaltu koji se u početku postepeno, a onda jače uzdiže prema gradini na Okiću.
PLANINARSKI DOM PODNO OKIĆA 420m n/v
Nakon prvog jačeg hupsera evo i prve stanke za fotografiranje samoborskog pejzaža: Konsćica na290 metaranadmorske visine. Sad smo se već lijepo zagrijali i spremni smo za ozbiljnije uspone i terensku vožnju. Prolazimo kroz Klake i uskim asfaltnim putem sa nekoliko strmih uspona i spusteva stižemo do planinarskog doma. Suviše je rano za neku okrjepu, pa odmah nastavljamo dalje i pozdravljamo se sa glatkim asfaltom. Točno kod doma skrećemo desno jedva vidljivim puteljkom koji nas vodi preko ledine do potoka koji valja prijeći. Ovdje slijedi jedna kratka planinarska dionica. Naime uspon je i suviše strm za vožnju, pa guramo bicikle prema grebenu. Potrebno je izgurati nekih dvadesetak vertikalnih metara. Kao nagrada za nošenje bicikla uzbrdo dolazi nam jedan uski putić interesantan za voziti koji zahtjeva nešto tehničke snalažljivosti za upravljačem bicikla.
POLJANICA OKIĆKA
Nakon kilometra šumske vožnje ponovno izlazimo na uski asfaltni put koji nas kroz Poljanice Okićke vodi prema Plešivici. Tu ima opet nekoliko varijanti, ali mi se odlučujemo za onu po markiranom putu koja će nas dovesti na sam greben Plešivice. Kod table na cesti koja upućuje na put za vrh se odvajamo i slijedimo markacije. Teren je srednje suh ili srednje blatan, ovisno kako se uzme. Staza je većinom prekrivena lišćem pa pruža dosta iznenađenja koja se na prvu ne vide. U početku ripne na gumamapronalaze dovoljno gripa usprkos zavidnom stupnju uspona. Uspijevam neko vrijeme zadržati ritima uspona koji ubrzo postaje brutalno strm i ipak me nasilno primorava na silazak s bicikla.
GREBEN PLEŠIVICE
Ne preostaje drugo nego izgurati još osamdesetak visinskih metara do samog grebena na Plešivici. U ovom hladnijem periodu godine ne pada mi teško kad moram izgurati tako neku dionicu puta. Zapravo mi čak i dobro dođe jer daje priliku da se prokrve i drugi dijelovi tijela osim samih nogu. Nakon nekoliko minuta evo nas na grebenu koji mi je ujedno i najzanimljiviji dio ove rute, ali ujedno i tehnički najzahtjevniji dio. Povremeno je sklizav, a na njemu ne manjka ni kamenja ni korijenja te čestih i brzih promjena pravaca i stalnih izmjena strmih uspona i spusteva. Tako je sve do samog vrha Plešivice koji se smjestio na 780m nadmorske visine. Na samom vrhu izgrađen je metalni vidikovac sa kojeg se pruža lijep pogled na okolne vrhove i mjesta. Slikamo se na vrhu i uživamo u ovoj kratkoj stanci i zimskom suncu koje nas je zagrijalo na 12 stupnjeva u ovaj zimski dan.
OPREZ NA SPUSTU
Proučavam kartu i ustanovljujem kako nas od vrha čeka većinom samo spust. Ovdje će definitivno uživati svi koji vole malo zahtjevnije i uske tehničke puteljke. Prošli smo praktički cijeli greben. Još nekoliko skliskih zavoja u podnožju i evo nas ponovno na asfaltu.
MANJA VAS
Uzimamo pravac za Manju Vas i većinom u spustu jurimo prema Samoboru. Ovdje je također pregršt varijanti i raznih puteljaka, pa preporučam dobru kartu ili GPS uređaj sa kartografijom ako se odlučite za istraživanje raznih cestica i puteljaka.
SAMOBOR
Pred sam kraj uz cestu smo primijetili zemljani puteljak, pa se odlučujemo istražiti ga. U početku je vozljiv i čini se obećavajućim. Smjer odgovara, ali na žalost ubrzo postaje dosta strm i zahtjevan, a kako tuda vjerojatno rijetko tko prolazi, dosta je i obrastao. Ipak se nekako uspijevamo po njemu spustiti do šireg zemljanog puta. Do ove točke ostali smo „neublačeni“, ali smo sad zato nadoknadili i blato od neke iduće rute. Put je zemljan, a po njemu teče potok i izbora nema jer smo u jarku sa strmim stranicama po kojima se ne da ispenjati van. Blatna rapsodija u laganom spustu traje sve do izlaza na širi šljunčani makadam koji nas onda ubrzo dovodi nazad na asfalt i glavnu cestu prema mjestu gdje smo ostavili automobil.
REZIME
Lijepa vožnja u neposrednoj blizini Zagreba s elementima intervalnog treninga na kojoj će se puls često dizati u gornje granice. Ne manjka ni tehničkih detalja te strmih i zahtjevnih uspona. Preporučam ju ozbiljnijim rekreativcima s nešto više kilometara u pedalama jer će se u protivnom pretvoriti u jedan poduži planinarski izlet s nošenjem bicikla i uzbrdo i nizbrdo.
Photo: Dario Rocco