PONOVNI SUSRET SA ELEKTRO BICIKLOM
Moji prvi susreti sa biciklima na električni pogon nisu me posebno oduševili. Bilo je to prije nekoliko godina i od tada sam probao nekoliko tipova i sistema kombinacije struje, čovjeka i stroja na dva kotača. Imao sam nekoliko osnovnih zamjerki. Bicikli su bili ili suviše teški ili su im performanse za moji pojam bile neadekvatne. Naravno bili su to strojevi većinom namijenjeni za vožnju po cesti. U skorije vrijeme probao sam i neke modele koji su svojim dosegom i brzinom koju razvijaju pobudili i veći interes, ali na neki način to više i nisu bili bicikli. Njihova masa, nedostatak adekvatnih brzina i mogućnost vožnje bez okretanja pedala, približavali su ih više motorima nego biciklima. Sve to skupa još uvijek je bilo daleko od neke malo ozbiljnije vožnje po terenu, obzirom da je sustav pogona bio složen na stražnjem kotaču, a time se povećava masa stražnjeg kotača, pa se bicikl izbacuje iz idealnog težišta. Vožnjom po cesti taj problem nije toliko značajan, odnosno nije značajan dokle god ima struje za pokretanje bicikla. Velikom težinom na stražnjem kotaču itekako se utječe na performanse kad je potrebno pedalirati. Posebno negativan efekt kod tog sustava je na terenu prilikom skokova gdje se jako gubi na upravljivosti. U svakom slučaju, unatoč svemu, ti su bicikli pobudili interes kod mene i bio sam siguran da će se, daljnjim razvojem tehnologije i implementacije u biciklizam, razviti sustav koji će optimizirati negativne aspekte ovih strojeva.
XDURO HardSeven 27,5 U REDAKCIJI NA TESTU
Kad se u redakciji pojavio XDURO HardSeven, nije bilo potrebe za nagovaranjem. U glavi su mi se odmah izvrtile staze gdje mogu testirati bicikl. Krenuo sam u početku sramežljivo jer još mi nisu bile poznate ni osnovne funkcije ovog novog sustava, pa sam se tako za početak vinuo u visine sljemenskom cestom i za prvu vožnju držao se asfalta. Bicikl me već na prvu jako zainteresirao. Radi se o sustavu koji intuitivno nadodaje snagu u određenom omjeru na pedaliranje. Pogon je smješten na mjestu prednje osovine pedala, tako da su kotači i ostali sustavi kao što su mjenjači i dalje u funkciji kao i na klasičnom biciklu. Spustio sam se također po cesti i odmah primijetio veliku stabilnost pri većim brzinama.
TESTIRANJE NA SVIM PODLOGAMA I NAGIBIMA
Nakon prve vožnje po asfaltu krenuo sam testirati bicikl po terenu jer u konačnici radi se o terenskom biciklu. Tu počinje moje oduševljenje ovim hibridom čovjeka i stroja. Krenuo sam po makadamima, pa prešao na uske stazice, kasnije birao sve strmije i strmije puteljke dok nisam došao na staze koje su praktički nevozljive za običan bicikl. Karakteristike na usponima su me oduševile. Osim što se za upravljačem osjećate kao vrhunski atleta na steroidima, fascinirao me i položaj na biciklu koji je sve samo ne za uspon. Naime položaj je kao na biciklima za freeride, ali uslijed motora koji spušta težište ispred osovine stražnjeg kotača, na velikim strmim nagibima gubi se sindrom dizanja prednjeg kotača, te time dobivate bicikl sa fantastičnim karakteristika za strm uspon, a da se pritom ništa ne gubi na spustu. Gornji dio bicikla je time olakšan i izuzetno upravljiv i okretan te sam zaista uživao u spustu vozeći manevarski zahtjevne puteljke sa skokovima i zavojima.
UPRAVLJANJE I POGON
Nakon više stotina kilometara i vožnje u svim modovima u potpunosti sam se upoznao sa ovim biciklom, odnosno sa njegovim sistemom rada. Opremljen je sa Bosch motorom serije Performance od 36V i 250 Watta koji pomaže vozaču pri okretanju pedala. Elektronika koja upravlja radom motora, ali ga i ograničava, sve ispisuje na ugrađeni multifunkcionalni ekran smješten na lulici volana u centralnom položaju, ostavljajući tako dovoljno prostora na volanu za sve druge uređaje koje poželite na njega nakititi. Snagom motora upravlja se direktno sa gumbima smještenim pokraj ekrana ili pomoću daljinskog upravljača smještenog pokraj lijeve ručke volana. Ekran prikazuje sve osnovne bitne karakteristike kao i standardni brzinomjeri, uz naravno nekoliko dodatnih opcija vezanih uz motor i stanje baterija. Jedna od meni najkorisnijih funkcija definitivno je bila opcija koja pokazuje procijenjenu predviđenu kilometražu u određenom sistemu vožnje i opterećenja.
STRUJOM NA TURU
Nakon svih testiranja i zabave, došao je trenutak da se ovaj stroj iskuša do maksimuma, odnosno na jednoj dužoj i zahtjevnijoj turi u realnim uvjetima. Zanimalo me koliki je domet sa jednim punjenjem i je li se moguće uputiti na turu sa maratonskom udaljenošću.
USPONI ISTOČNIH OBRONAKA MEDVEDNICE
Ovu turu moguće je započeti sa više lokacija, ali jedna od zgodnijih je u podnožju Medvednice pokraj poznatog tunela. Kontrolni ekran pokazuje maksimalnu napunjenost baterije, pa je sve spremno za start. Poništavam sve uređaje koje imam na nuli, kako bi kasnije mogao usporediti dobivene parametre. Ispred mene je više kilometara asfalta, pa zaključavam prednju vilicu sa volana i krećem. Odlučio sam voziti što je moguće više na EKO modu vožnje kako bi čim više povećao doseg i prištedio bateriju jer mi je plan dosta ambiciozan. Prvih nekoliko kilometara teče glatko, ali ne i ne zamijećeno. Već sam se navikao na brzinu, pa mi se čini da idem dosta sporo ovako u EKO režimu rada, ali ubrzo uviđam da nije tako dok na prvim usponima prema Markuševcu sa lakoćom prestižem nekoliko cestovnih biciklista. Obzirom na dosta uspravan položaj za volanom, vožnja je ugodna, a dan sunčan i prekrasan za vožnju. Uživam u potpunosti.
PRVI USPON
Nakon 7-8 kilometara dolazim do Markuševačke ceste i skrećem lijevo prema Slanovečkoj. Uspon u početku kreće polako, ali onda postaje sve strmiji. Želim se okušati na ovom usponu, pa gasim asistenciju motora, prebacujem za nekoliko brzina u niži prijenos i počinjem sa usponom. Savladavam uspon sa lakoćom. Osjećam da je bicikl teži u odnosu na ono što sam navikao, ali situacija nije dramatična. 20,4 kg čelika i aluminija došlo je do prvog manjeg prijevoja samo uz snagu mišića. Drago mi je to znati jer ako tamo negdje u Zagorju ostanem bez soka u baterijama, znam da ću se vratiti na vlastiti pogon ili kako se kaže na «žgance».
ŠUŠKOVIĆEVA
Sa prijevoja iznad Slanovečke skrećem desno grebenom i Šuškovićevom ulicom. Slijedi nekoliko minuta odmora po laganoj nizbrdici koja postepeno prelazi u uspon. Motor je i dalje zagašen. Počinje drugi uspon. Ovaj je puno ozbiljniji. Puls raste i odlazi u crveno. Lijevim palcem na daljinskom stišćem gumbić sa oznakom «plus» i brzo povećavam brzinu, a smanjujem puls. Savladano je još sto visinskih metara i pogled se počinje otvarati, a vidici pucaju i na istok i na zapad.
SRUKI
Slijedi nekoliko kombiniranih kilometara asfalta i makadama sa jednim dužim spustom do zaseoka interesantnog imena Micudaj. Od tuda slijedi i jedan od najtežih i najstrmijih uspona koje sam vozio na asfaltu. Krećem ulicom Sruki vijugajući između starih i novih kuća. Uspon postaje sve strmiji. Dolazim do prvog oštrog lijevog zavoja na kojem me nekoliko mještana bodri da pokušam savladati uspon. Nakon zavoja ulica postaje drastično strma, ali 250 Wata čini svoje i uspon se topi uz zvuk terenskih guma čiji se čepovi svijaju pod opterećenjem, stvarajući karakterističnu škripu. Dolazim do desnog oštrog zavoja i na moje čuđenje uspon postaje još strmiji. Pitam se u mislima kako je voziti ovaj uspon bez asistencije, ali trenutno ne želim isprobati. Cesta ponovno zavija u lijevo i na moje iznenađenje uspon postaje još strmiji. Kontrolni ekran na volanu pokazuje da sam u «turbo» režimu rada. Diže se i puls jer počinjem stiskati koliko ide. Doživljaj je odličan, osjećam se poput «kiborga». Spoj čovjeka i stroja u jedno. Uspon se isplatio. Nagrađen sam odličnim vidicima na sve strane. Čučerje me oduševilo!
PLANINA DONJA, PA PLANINA GORNJA, PA MAKADAM...
Razgledavam i slikam starinske kuće iz drugih vremena i divim se kako je moguće tako blizu Zagreba doživjeti ova mala idilična mjestašca. Još nekoliko kilometara ceste i par fotografija dalje, dolazim do makadama i ulazim u šumu. Iza mene je ostalo dvadesetak kilometara i popriličan broj visinskih metara. Baterija se i dalje odlično drži i pokazuje visok stupanj napunjenosti. Nakon četiri kilometra makadamskog puta spuštam se u Zagorje, zapadno od mjesta Sv. Matej.
GORNJA STUBICA
Nekoliko manjih uspona i dugi lagani spust prema Gornjoj Stubici, na kojem mi nedostaje pokoja brzina, ali nije za zamjeriti jer se ipak radi o terenskom biciklu. Zastajem na kratko u Gornjoj Stubici kod spomenika Rudolfu Perišinu, pa nastavljam dalje prema Donjoj Stubici, usput savladavajući par laganih uspona. Motor asistira do brzine od 25 km/h, a onda se isključuje, pa je veću brzinu potrebno dopedalirati, pa sam tako i dopedalirao do ceste koja vodi na Sljeme, ali iz Donje Stubice.
USPON SA ZAGORSKE STRANE
Ono što slijedi je uspon od skoro 17 kilometara i 800 m visinske razlike. Hoće li baterija izdržati do vrha? Iza mene je već više od 1000 visinskih metara. Ne štedim se, a više ne štedim ni bateriju. Vozim do maksimalne brzine uz asistenciju. Putem sustižem manju skupinu biciklista koji se također uspinju. Osim pozdrava ne uspijevamo progovoriti ni riječ jer je razlika u brzini velika. Stižem iz Stubice do Hunjke kao da sam Matija Kvasina. Od Hunjke do vrha biram nekoliko tehnički zahtjevnih stazica i evo me na vrhu. Baterija je pomalo pri kraju.
SPUST I ZAKLJUČAK
Sa vrha uživam u pogledu i spuštam se cestom na Šestine, pa prečicom do Gračana. Osjećam se odlično, a tura mi se toliko svidjela da ju odlučujem ponoviti kroz par dana, ali ovaj put na svom biciklu bez asistencije. Rutu sam nastojao ponoviti što sličnije kako bi mogao usporediti sve dobivene parametre sa jedne i druge vožnje. Rezultat je iznimno zanimljiv i interesantan za analizu, pa u nastavku možete pogledati parametre sa jedne i druge ture i analizirati koga zanima statistika naravno. U svakom slučaju jedno je sigurno, a to je da bicikli na struju polako dolaze i sigurno će imati svoje pobornike, upotreba istih ograničena je samo osobnom maštom.
Photo: Dario Rocco