Samobor- Žumberak

Ubrzo smo ulovili cestu koja vodi prema graničnom prijelazu kod mjesta Bregana i od tamo uz sam prijelaz nastavili lijevo za Žumberak i Eko selo. Nekoliko stotina metara nakon graničnog prijelaza uz lijevu stranu ceste lako je uočiti veliko raspelo sa izvorom pitke vode. Ovdje imate mogućnost napuniti spremnike za vodu ako ste to možda zaboravili učiniti kod kuće. Do ovamo smo se već lijepo ugrijali tako da je naša četveročlana ekipa krenula umjerenim ritmom uz riječicu Breganu. Prepustili smo se užitku smirujućih zvukova prirode i monotonom zujanju naših terenskih guma po glatkom asfaltu. Cesta povremeno prolazi kroz manje zaseoke, ali je većim dijelom uronjena u dekolte dvaju obližnjih grebena između kojih teče spomenuta riječica. Lokalno stanovništvo uvidjelo je potencijal u prirodnoj ljepoti ovog kraja, pa su lukavo uredili parkirna mjesta, izletničke stolove i stolce, sjenice i manja igrališta za klasičan auto-roštilj rekreacije i izlete. Moram priznati da su mi te čudne građevine odvlačile povremeno pozornost sa ceste. Svako malo niknula bi neka drvena tabla zakucana za drvo sa raznim uputama o ponašanju i korištenju dotičnih površina. Čini mi se da su neke sadržavale i informacije o cijeni, ali me sve skupa nije dovoljno zainteresiralo da stanem i malo bolje proučim što se nudi. Cesta vodi lagano uzbrdo i nagib je svega par stupnjeva pa kilometri samo klize. Ubrzo dolazimo do poznatih ribnjaka i uzgajališta pastrve. Tu ono >>lagano<< naglo postaje strmo i uskoro se borimo sa prvom ozbiljnom uzbrdicom. Svatko uzima neki svoj ritam i povremeno se čekamo. U blizini Stojidrage na cca nekih šestotinjak metara nadmorske visine izlazimo iz magle i otvara nam se pogled na Samoborsko gorje i Žumberak. Cesta se malo zaravnava tek toliko da nas ponovo okupi i uskoro se ponovo penjemo uz brdo svatko u svom ritmu i u svojim mislima. Dok se tako penjem po tehnički manje zahtjevnim dionicama, misli mi slijede neki drugi put i vijugaju nekom svojom logikom. Razmišljam o nekim člancima koje sam pročitao o ovom kraju kako se ljudi žale na slabu cestovnu infrastrukturu navodeći to kao glavni razlog napuštenih sablasnih sela. Sve je manje mladih ljudi koji se žele baviti poljodjelstvom, vinogradarstvom i stočarstvom i umjesto starih zanata, odlučuju se za napuštanje rodnih mjesta radi odlaska u gradove. Sva sela smještena su na brežuljcima iznad četiristo metara nadmorske visine. Takva mjesta je u povijesti bilo lakše braniti od Turaka. Danas ona zbog svog geografskog smještaja za vrijeme jačih zima ostaju i po nekoliko dana odsječena od civilizacije. Područje je isključivo ruralno te u svom sastavu nema niti jednog gradskog naselja. Na području Žumberka 1769. godine otvorene su prve dvije škole, zatim su se redom otvarale u svim većim zaseocima. Danas nažalost više ne radi niti jedna. Demografski trend Žumberka je negativan, ali ja iz svoje sebične perspektive brdskog bicikliste gledam na to sa nekog drugog pozitivnog aspekta. Uživam u prirodi i na samo trideset kilometara od hrvatske metropole odmaram duh i punim baterije od gradske strke. Mi ljudi stalno utječemo na okoliš i nastojimo ga promijeniti i prilagoditi sebi, a kad to učinimo do tih granica da se prvobitno stanje više ne prepoznaje, odlazimo na neko drugo mjesto u potragu za onim što smo izmijenili i putem izgubili. Dovoljno je udahnuti punim plućima pa da nas šume kestena i bukve napune kisikom, razbistre misli i utjeraju iskonsku sreću u srce. Dok tako moje misli putuju nekim svojim putem ja sam u međuvremenu dopedalirao do sedamsto metara nadmorske visine i ulazim u Novo Selo Žumberačko. Iznad sela nalaze se ruševine starog grada Žumberka koji je izgorio u požaru 1793. godine, a po kojem je i cijela regija dobila ime. Tu se opet svi okupljamo i zajedno pedaliramo idućih nekoliko kilometara do Budinjaka. Brdo je popustilo i vozikamo se po grebenu. U Budinjaku skrećemo sa glavne asfaltirane ceste lijevo na makadam i prolazimo pokraj novo uređene gostione gdje nas ljubazna domaćica zove da se ugrijemo. Iskušenje moje ekipe je preveliko. Jednostavno nisu u stanju othrvati se zovu toploga čaja uz pucketanje peći na drva. Nisam baš oduševljen tom pauzom jer iz iskustva znam koliko je poslije teško ponovno nastaviti započeto. No, u manjini sam pa se ne bunim. Čaj je bio odličan! Nakon duže stanke nastavljamo dalje. Naravno sad nam je hladno, mišići su umorni i hladni i teško je ponovno uhvatiti ritam i krenuti. Makadam je fin i gladak poput asfalta pa zove na jaču brzinu. Počinje se spuštati i sva četvorica jurimo nizbrdo. Oprez je potreban jer se može dogoditi da vam u susret dođe automobil. Nakon duže jurnjave nizbrdo konfiguracija terena se mijenja i ispred nas je sad niz hupsera koji počinju uzimati danak na nekim članovima naše skupine u obliku grčeva. Prvotni plan je bio okrenuti prema Japetiću (879 m), ali sad mi je sasvim jasno da to nećemo moći. Umjesto toga izlazimo ponovno na asfalt i sad slijedi samo spust do Samobor. Vožnja mi se toliko svidjela da čvrsto odlučujem ponovno doći idući vikend, ali ovaj puta nema odustajanja, idem do najvišeg vrha Samoborskog gorja. Prošlo je sedam dana i nije mi bilo teško nagovoriti dva Marka da krenu sa mnom. Prvi dio znate, isti je samo što je kraće trajao. Tu nas jedan Marko napušta, dosta mu je i kreće za Zagreb. Drugi Marko je u izvrsnoj kondiciji, sprema se za Ironmana, pa nas dvojica hrabro nastavljamo dalje na mjestu gdje su drugi odustali. Slijedi dugačak makadamski spust sve do ispod četiristo metara nadmorske visine. Na Japetić možete i drugom varijantom kojom ćete izgubiti puno manje visine nego što je ova za koju smo se naravno mi odlučili. Uskoro dolazimo do T križanja na makadamu i skrećemo lijevo prema Japetiću. Pred nama je uspon od nekih petsto metara visinske razlike koju treba svladati na putu dugom nešto više od sedam kilometara. Sami smo, nema nikoga. Kotač do kotača, rame uz rame, topimo preostale kilometre. Nakon nekih pola sata jačeg pedaliranja izbijamo na sam vrh. Na vrhu Japetića nalazi se metalni vidikovac na koji se možete popeti i sa kojeg puca vidik na sve strane. Gledam okolo i komentiram: >>Marko, dobar smo mi to krug napravili, a dobro smo se i ispenjali….<< Bacam pogled na GPS i ustanovljujem da smo nabrali više od tisućuičetiristo visinskih metara. Od sada je sve nizbrdo do Samobora. Ako ste u međuvremenu ogladnili ili ožednili u blizini vrha nalazi se i planinarski dom Žitnica gdje se možete okrijepiti. Pronalazimo markirani planinarski put br. 14 pomoću kojeg dolazimo ponovno do asfalta i dalje se spuštamo prema Šoićevoj pa za Smerovišće i naposljetku za Samobor. Obojica se slažemo da je ovo bila predivna vožnja, ali da ju nije za podcijeniti što se fizičke izdržljivosti tiče. Tehnički je zahtjevan samo dio sa vrha Japetića pa do Vučje drage gdje treba pripaziti zbog strmine terena, posebno ako je sklisko. Ostatak staze ne zahtjeva od vas vrhunsku tehniku, ali je preporuka da ste u kategoriji ozbiljnijeg rekreativca jer će u protivnom iz vas iscicati i posljednji atom snage, a onda to više neće biti zabavno ili možda hoće. U svakom slučaju sa sobom obvezno ponesite koju bananu ili energetsku pločicu, onako nek’ se nađe. Vode možete dovoljno naći i putem, ipak se nalazite u kraju koji na svojih 350 kvadratnih kilometara ugošćuje 337 izvora i 260 vodenih tokova pa za vodu nema zime osim ako se zaledi. Sve u svemu vožnja namijenjena za one koji ne vole blato, a vole brze i dugačke šumske dionice lijepih makadama u kombinaciji sa asfaltom.