Tehnika je usko povezana s pojmom “fiksiranje cilja” i izbjegavanjem istog. Ono što uzrokuje padove i lošu vožnju je način na koji gledate stazu po kojoj se vozite. Tanka je granica između gledanja u prednji kotač i gledanja ispred sebe, a ta granica može utjecati na vožnju od odlične i zabavne, do loše, traljave, opasne i stresne.

Ekipa koja se spušta brzo niz strme staze i koja odlično upravlja biciklom, koristi tehniku u kojoj gleda izlaznu putanju. Izlazna putanja je ona u kojoj je vaš cilj na izlazu nekog zahtjevnog segmenta. Ako je taj zahtjevni segment jako dug, onda ćete ga podsvjesno razdijeliti u više manjih segmenata i na taj način skenirati stazu i prepreke koje se na njoj nalaze. U prosjeku na brdskom biciklu to ovisi o brzini, terenu i stazi. Uglavnom se pregled staze može definirati u sekundama, pa ćete u pravilu gledati do 3 sekunde ispred sebe, odnosno u mjesto gdje ćete se naći za tri sekunde u odnosu na trenutnu poziciju. To bi na nekoj prosječno zahtjevnoj šumskoj tehničkoj stazi gdje vozite brzinom 15-20 km/h značilo nekih 5 metara ispred vas. Bitno je da ni u kom slučaju ne fiksirate pogled na prepreku koja nailazi. Za primjer ćemo navesti prolazak s autom kroz neki uski prolaz. Ako pogledate automobil ispred vas, vidjet ćete da imate mjesta za siguran prolaz jer je i auto ispred vas prošao ;), ako pratite gdje je izlaz, nećete imati osjećaj da je prostor preuzak, ali ako pokušate pogledati u stranu jednu i drugu da vidite da li imate dovoljno prostora, u tom ćete trenutku zakočiti ili naglo usporiti jer će vam se učiniti preusko. Zato vaš pogled mora biti usmjeren prema izlaznoj putanji, bio to segment sa par većih kamenih prepreka ili par zavoja. Fiksiranjem pogleda na prepreku će značiti vrlo vjerojatno da ćete uspješno do nje doći, a zatim nećete znati što dalje, jer niste spremni, fiksirali ste pogled i podsvijest na krivu točku, pa ćete ili pasti ili vaš prelazak same prepreke neće biti tečan kao što bi trebao biti. Tamo gdje idu oči, uglavnom ide i vaš bicikl i to je teorija koja je dosta puta ispitana. Osjećaj gubitka ravnoteže na biciklu kada jurite nekim spustom i pogledate nakratko u stranu ili iza sebe dokazuje tu teoriju. Što smo stariji to je taj osjećaj izraženiji. Ako smo dobro utrenirani i svaki dan smo na biciklu, onda se to manifestira u daleko blažem obliku i nekim vozačima ne predstavlja problem. Ono što također možete primijetiti i testirati prilikom vožnje u autu je gledanje na cestu. Ako pogled okrenete u stranu i gledate desetak metara ispred sebe, na autocesti će vam se činiti da auto juri, ako pogledate ravno ispred sebe, sve će se usporiti i dobit ćete na vremenu za reakciju na prepreke koje dolaze. Isto to se događa i kad gledate u prednji kotač vašeg bicikla u vožnji. Čim pogledate u njega, dobijete potrebu stisnuti kočnicu i usporiti jer vam se čini da jurite, a ako dođete do nekog pregiba gdje se sa višeg dijela spuštate u rupu, ako pogledate i zadržite pogled u dnu tog dijela staze vrlo vjerojatno ćete u njemu neugodno zapeti s prednjim kotačem.

Ovako to rade profići poput Manuela Fumića kojeg smo imali priliku fotkati na jednoj vožnji i tu se dosta dobro vidi položaj glave i gdje je usmjeren pogled. Prvo skeniranje terena ispred sebe i zatim pogledi na izlazne putanje za vrijeme prolaza staze.
U praksi
Vozite po ravnoj dionici i dolazite na kameniti i strmi segment sa desnim i lijevim zavojem koji su relativno blizu. Kočite prije te dionice i prilagodite brzinu za prolazak dionice bez kočenja. Prije nego ste ušli u dionicu, vaš pogled je trebao kratko skenirati što će biti ispred vašeg kotača kad krenete ulaziti u segment i zatim pogled usmjerite prema izlazu iz sredine prvog zavoja, Ako je desni zavoj, gledate u desno izlaz iz zavoja ili sredinu zavoja, ovisno koliko je dug, perifernim vidom skenirate teren da vidite da li se na njemu nalazi prepreka za koju morate pripremiti položaj tijela na skok i slično. Vaš pogled kroz dionicu mora gledati na izlaz iz prvog zavoja, kako prolazite dionicu tako se i pomiče vaš pogled i dolazi na iduću izlaznu putanju odnosno izlazak iz idućeg zavoja. Kratkim pogledom prema dolje (ali ne ispred samog kotača već na teren) i zatim perifernim vidom pratite situaciju na terenu. Pogled ne fiksirate na prepreke i stabla jer ćete na kraju baš tamo i otići. Na biciklu morate biti opušteni i noge moraju biti spremne upijati neravnine na stazi. Ukoliko ste spremni i ako vas nešto i iznenadi jer niste vidjeli da je tu, vaš položaj tijela i vaše noge će kompenzirati udarce i bicikl će ostati na podlozi.