Moram se nekako motivirati, jer ako provedem cijeli dan u krevetu bit ću još gori. Gledam slike prijašnjih vožnji i misli mi počinju lutati. Već neko vrijeme mi se vrti ideja o malo duljem putu biciklom, samo je pitanje gdje i kada. Obožavam hladno vrijeme i najradije bih ispalio isti trenutak vani, ali naravno da to nije opcija. Nisam ljubitelj solo vožnji i uvijek mi je draže društvo. Pišem Hrvoju mail da bih se išao voziti na par dana negdje i ako je voljan za akciju da se pokušamo nešto dogovoriti. Nakon par minuta mi stiže odgovor “može, gdje, kada i na koliko dugo?” Eh, to se traži, netko tko te razumije i u trenutku razvedri. Odmah me i leđa manje bole. Ovo prvo smo riješili sada ide kombiniranje.

Treba složiti takvu turu da se uživa u vožnji, a i da se naprave kilometri, to je ono što volimo. Obožavam rijeke i planine te mi se nekako u glavi počinju slagati razne kombinacije. Problem je jedino što imam veliki apetit, a treba doma objasniti da je to nešto što se mora. Malo se igram s kartama i nekako mi prvo pada u oči Una. Često se vozim do Hrvatske Kostajnice i taj dio me je uvijek opuštao te sam se pitao kako izgleda Una bliže izvoru. Bihać se iz tog razloga sam nameće kao opcija, a ostalo se samo po sebi slaže. Nalazim se s Hrvojem na kavi i bojažljivo mu iznosim svoj plan. Slaže se i nije mu problem što se radi o više dana i napominje da se vidio s Gašom te da je i on zainteresiran za akciju. Nalazimo se nakon par dana sva trojica i dajemo si uz razne prijedloge zeleno svjetlo. Blizu su praznici u sredini tjedna i savršeno vrijeme za realizaciju.

Dogovaramo nabavku dodatne potrebne opreme i gdje sve imamo opciju za nekakav povoljan smještaj. Polako dolazi i dan polaska, naravno da nisam spavao i bio sam jako uzbuđen. Opremu sam složio već dan prije, a po noći sam nekoliko puta sve izvadio i ponovo vratio u bisage. Sve mi treba i ništa ne ostavljam, iako je bicikl poprilično natovaren. Pomalo sumnjam u svoje sposobnosti borbe s takvim teretom, ali sam ionako daleko od pametnog i zdravog razuma. Pozdravljam se s obitelji i pomalo spuštam po stepenicama. Krećemo ispred moje zgrade i na mjesto polaska dolazim ranije radi dodatnog podešavanja i kontrole, a i zato što ne mogu spavati. Uskoro stižu Hrvoje i Gašo. Vidi se na prvu da smo malo nervozni i željni akcije. Nakon nekolicine šala i pošalica krećemo s osmjehom na licu.

Zagreb-Utolica

Prvi današnji cilj je Utolica, malo selo udaljeno 10 km od Hrvatske Kostajnice. Tu nam moj punac priprema peku i hladi Jelen pivo, što je po mom dosadašnjem iskustvu prava kombinacija i poslastica. Tempo nam je solidan i pričamo većim dijelom puta kada nam automobili to dozvole. Zaustavljamo se na prvu kavu u Dužici i u tom trenutku shvaćam da smo mi stvarno krenuli i da to nije šala, a kratkotrajna šutnja dok čekamo kavu daje mi do znanja da i oni vjerojatno isto misle. Vozimo se dobrom i širokom cestom prema Petrinji gdje se častimo za mene i Hrvoja najboljim krafnama u Sisačko-moslavačkoj županiji. Toliko smo o njima pričali da je Gašo imao prevelika očekivanja. Kao pravi stari lisac pokušao nas je isprovocirati da krafne i nisu baš nešto, ali se mi nismo dali. Od silnog smijeha sam se skoro udavio jer mi se komad krafne zaletio u grlu, a njegov je komentar bio “eto vidiš”.

Nastavljamo put i na izlazu iz Petrinje nailazimo na prvi uspon od 10 %. Često idem tim dijelom istim biciklom, ali bez tereta i napominjem da to nije ni blizu isto. Imam osjećaj da nekoga teglim i poprilično sam zadihan, a vidim da se i Gašo malo pati. Jedino Hrvoje provocira s komentarima da su mu slike ružne ako izgledamo zadihano, a posebno ako Gašo ima usta otvorena. Cesta ide malo gore dolje i počinjem se navikavati na bicikl. Uskoro stižemo u Hrvatsku Kostajnicu gdje prelazimo granicu jer moramo kupiti bosanske marke. Interesantno je to da smo na istom mjestu mijenjali novce, ali tečaj je bio za svakoga drugačiji. Hrvoje je najbolje prošao jer od nas ipak izgleda najopasnije. Pri povratku na hrvatsku stranu srećemo starijeg biciklistu koji se jako zanima za to gdje idemo, malo sa hvalimo i pravimo važni te nastavljamo prema izletištu Djed. Nakon odmora krećemo prema Utolici i obavljamo zadnji uspon kroz Klanac te stižemo na današnje odredište. Punac se zabavlja negdje oko pčela, a peka nas čeka na stolu. Nakon par domaćih rakija slijedi prava gozba. Malo se dogovaramo vezano za sutrašnju turu i odlazimo u krpe. Gašo ima taktiku za miran san - ponio je sa sobom čepiće za uši i u trenutku zaspao.  

Utolica – Dobrenica

Krenulo se lagano - cilj je Dobrenica, malo selo udaljeno 7 km od Bihaća. Vozimo se hrvatskom stranom Une jer je cesta puno bolja, a prometa gotovo da i nema. Kamioni tu nisu aktualni. Dolazimo u Dvor i nalazimo idealno mjesto za odmor. Trava uz put je upravo pokošena, a sunce i trenutak su idealni za lagano drijemanje. Novi Grad je prijelaz gdje napuštamo Hrvatsku na neko vrijeme. Moja osobna vrijedi još kratko i poprilično je ispucala pa sam zabrinut zbog toga. Carinik nas strogo procjenjuje, posebno mene i na kraju ipak pušta bez problema. Nastavljamo prema Bosanskoj Otoci i prelazimo preko ničije zemlje. U Bosanskoj Krupi sjedamo na prve ćevape s kajmakom. Za mene nisu mogli stići u boljem trenutku.  Primjećujemo da uz cestu ima jako puno pasa koji slobodno hodaju. Punih trbuha nastavljamo uz kanjon Une.  Cesta je dosta krivudava, ali s prekrasnim pogledima, pa često zastajemo i malo razgovaramo jer upijamo svaki prizor te je brzina kretanja naglo splasnula. Malo po malo dolazimo do Bihaća gdje se vrtimo oko centra i nakon kratkog odmora nastavljamo dalje. U Dobrenici nas dočekuje vrhunski pripremljena domaća i svježe ulovljena Pastrva. Za prste oblizati i pravo dobra. Krećemo na odmor jer za sutra baterije moraju biti pune.

Dobrenica- Jajce

Nakon obilnog doručka i prave turske kave krećemo prema Jajcu. Točimo si bidone na izvoru gdje se crpi voda za Preminger pivo i napuštamo Dobrenicu. Uključujemo se na glavnu cestu i polako lovimo tempo. Jutros sam nepromišljeno nosio svoj natovareni bicikl preko par stepenica i imam osjećaj da će me to koštati. Uskoro počinje dugačak i naporan uspon, a ja zaostajem. Uvjeravam Hrvoja i Gašu da idu naprijed jer mi odgovara takav tempo, ali razlog tome je druge prirode. Leđa me počinju boljeti te mi je cijela desna ruka utrnula. Jasan mi je i razlog tome, ali stisnutih zuba nastavljam dalje. Zbog velikog uspona automobili proizvode neopisive paćeničke zvukove u kombinaciji sa crnim dimnim zavjesama. Većina tih automobila su Golfovi dvojke. Od toga se osjećam još jadnije. Nakon nekog vremena silazim sa bicikla i pokušavam se rastegnuti i uzimam tablete protiv bolova. Znam da mi nakon toga slijedi bol u želucu i povraćanje, ali druge opcije nema. U svom tom bunilu i polu opijenom stanju konačno dolazim do kraja uspona, a tu me oduševljavaju pogledi na sve strane. Prekrasna mala brdašca, grmovi, polja i cvrkut ptica su raj za moje oči i uši. Cesta je široka i ravna, a promet nije više toliko gust. Dolazimo do Čardaklija gdje stajemo na odmor.

Prekrasno uređeno mjesto sa starim drvenim kućicama, konjima, paradnim guskama i jako ljubaznim domaćinima. U svojoj ponudi imaju samo prirodne sokove, domaće pivo i hranu uzgojenu u vlastitom asortimanu. Naravno da je opcija bila domaće pivo. Napokon sam došao sebi i zajedno nastavljamo dalje. Ukazuju nam se Plivska jezera gdje nailazimo na smiješnu situaciju koju se nismo usudili evidentirati slikom. Uz jezero stoji velika tabla s upozorenjem o kažnjivom i nedozvoljenom lovljenju ribe, a par metara dalje na sredini ceste stoji parkiran policijski golf. Prvo sam pomislio da se dogodila nekakva glupost kad ono dva policajca u službenim uniformama zamahuju štapovima i love ribu iz jezera. Jako su bučni i veseli jer im očigledno dobro ide. Uskoro stižemo do Jajca i nalazimo unaprijed rezervirani hostel. Tu nas je mlada dama u “šali” izvrijeđala da smo jako spori i da joj nije jasno zašto idemo sa biciklima ako nam treba toliko vremena. Pokunjeno i bez riječi odlazimo u sobu ostaviti bisage sa viškom stvari te uzajamno trujemo po dami koja nas je tako izvrijeđala. Sada smo jako rječiti i hrabri, ali ipak malo prekasno. Sjedamo na bicikle bez bisaga i šokiramo se lakoćom okretanja pedala te smo važno opalili i malu vožnju po šumici uz Plivske slapove. Vraćamo se u sobu i od iscrpljenosti u trenutku odlazim u carstvo snova. 

Jajce – Sarajevo

Usputni pogled na Plivske slapove i krećemo prema Sarajevu. Vozimo se uz rijeku Vrbas i uživamo u pogledima. Uz cestu srećemo puno pješaka koji nas pozdravljaju. Šalimo se da smo postali medijski jako poznati, a dama iz hostela je samo ljubomorna što je i bio razlog njezinim neugodnim komentarima. Stižemo u Donji Vakuf gdje se na kratko odmaramo. U gradu je solidna gužva i prvi puta primjećujemo popriličnu neurednost koja se nastavlja i dalje. Nije nam ugodno na svakom koraku vidjeti plastične boce, vrećice, namještaj, ... Neko vrijeme smo tražili kantu za baciti naše smeće, ali je to poprilično trajalo. Nastavljamo prema Gredini i polako se penjemo uz solidnu uzbrdicu. Stižemo do vidikovca sa pogledom na dolinu, ali nam navedeno smeće kvari ugođaj i žao nam je što je tako. U Travnik stižemo solidno gladni i umorni te stajemo na odmor.

Tu je Gašo prvi puta počeo psovati isprovociran ružnim ponašanjem konobara gdje smo stali na kavu i time što nije došao do sendviča na koji se danas cijeli dan ložio. Nastavljamo dalje i uskoro stižemo do Nove Bile, a tu nas dočekuje neopisivi promet i gužva. Na svakom koraku se netko uključuje na cestu koja je ionako pretrpana automobilima. Dolazi do par problematičnih situacija gdje smo skoro završili pod kotačima kamiona koji nas ili ne vide ili ne doživljavaju. Mijenjamo taktiku vožnje jer će u protivnom netko izgubiti glavu. Povećavamo brzinu kretanja do maksimuma i pomičemo se prema sredini ceste jer jedino tako kamioni moraju usporiti prilikom pretjecanja. Koncentrirani smo i živci rade na maksimumu jer ovakva vožnja ionako nije za one tko ih nema. U Hrasnom se odvajamo na sporednu cestu gdje se nadamo manje opasnom prometu. Nekako smo preživjeli i stižemo do Ilidže. Jedan dio se vozimo po cesti isključivo rezerviranoj za promet motornim vozilima jer drugu opciju nismo našli. Oguglali i prestravljeni polako dolazimo do centra. Grad izgleda impozantno i jako smo zadovoljni što smo stigli. Nalazimo smještaj i parkiramo bicikle u garažu jer je sutra dan odmora.

Sarajevo – Mostar

Uf, kako smo samo jučer napunili baterije i želuce - ćevapi, Sarajevsko pivo, pite sa kajmakom, rahatlokumi, ...sve je konzumirano. Odmorni i željni vožnje krećemo prema Mostaru, izlazimo polako iz prometno nabrijanog Sarajeva i dolazimo do čarobnih vrela Bosne. Bistra voda, bujna vegetacija, mir i tišina je ono što krase ovo mjesto. Radnici kose travu sa ručnim kosama da se ne bi narušio taj bajkoviti mir. Vraćamo se na cestu za Mostar i penjemo na Ivanovo sedlo. Ide nam jako dobro jer smo ipak odmorni i puni energije. Na vrhu dolazi problem na koji se vjerojatno nikad neću naviknuti. Tunel !!! Hrpa kamiona, buka i smradovi ispušnih plinova u čestim i slabo osvjetljenim tunelima nas užasava. Hrabrimo se i taktiziramo jer drugog puta nema. Stajemo u Jablanici na pitu ispod saća i pogled na srušeni most, starijima poznat iz nekada jako gledanog filma. Čak nas je ljubazni domaćin muzeja nagovarao na posjet ali smo nastavili dalje.

U Zdravoj vodi stajemo na najboljoj kavi do sada, a Gašo za mene žica gratis kartu BiH. Puno je detaljnija od moje i jako sam sretan zbog toga. Nakon kave dolazi nešto što ni sami nismo očekivali. Otvara se pogled na kanjon Neretve i prekrasne planine. Često stajemo i uživamo jer je krajolik neopisivo lijep. Cesta je dobra, ali je promet jako brz. U zadnjem tunelu pred Mostarom je skoro došlo do sudara između mene i Gaše, ali srećom samo skoro. Samo odjednom je na jednom mjestu nestalo svjetla a Gašo od buke nije čuo da upozoravam na rupu u mraku. Srećom je sve dobro prošlo i sa samo par sočnih psovki. Do ulaska u Mostar je sve nizbrdica i nismo umorni tako da ostavljamo bicikle i pravac u obilazak grada. Tražimo nešto za jelo i odlučujemo se za pečeno pile u Konzumu ali na kraju ništa od toga. Cijene su visoke i to nas malo iznenađuje. U Konzumu nas ljubazna prodavačica zamjenjuje za građevinske radnike jer po njenoj procjeni samo oni izgledaju tako izgoreno a traže pravu hranu. Nasmijani izlazimo sa vrećicom povrća, tjestenine, piva, ..., i sami pripremamo papicu.

Mostar – Makarska

Odmah nakon izlaska iz Mostara slijedi solidna uzbrdica koja nam ne predstavlja problem jer smo ipak utrenirani. Promet nije velik i cesta je dobra. Ono što primjećujemo je da umjesto čestih Golfova sada prevladavaju stariji Mercedesi. Uz cestu je teško razlikovati sela i gradove jer je sve prividno spojeno u jedno dugačko naselje. Na sve strane se nude uslužne djelatnosti bilo dućani, kafići, voće, povrće, ... Prolazimo kroz Čitluk gdje vlada neopisiva živost koju vrlo brzo napuštamo. Dolazimo do Ljubuškog gdje stajemo na odmor u malu lokalnu gostionicu gdje na moju i Gašinu radost nude Sarajevsko točeno pivo. Na brzinu smo sprašili po dvije krigle, ali na veliku žalost Hrvoja jer ni u ovoj nije bilo za njega dragog Radlera. Nastavljamo kao manijaci prema granici jer nas je umor u kombinaciji sa suncem i alkoholom ohrabrio. Hrvoje nas jedva prati, ali drugačijeg raspoloženja od nas. Nenadano i brzo dolazimo do granice i shvaćamo da smo promašili popularno izletište Kravice. Hrvoja uvjeravamo da nismo mi krivi, ali polupijani ni sami u to nismo sigurni.

Carinik nam je spasio glavu te sa Gaše i mene skinuo odgovornost. Prelazimo granicu i do Vrgorca se vozimo sablasno praznom cestom. Nastavljamo prema Ravči uz isti promet i po malo depresivnoj cesti stižemo do prijevoja gdje prvi puta vidimo more. Osjećaj je neopisiv i jako smo ushićeni. Na putu prema dolje nam lagana bura predstavlja problem , pa smo u par navrata smo skoro završili na drugom kraju ceste, ali i to savladavamo bez problema. Ulazimo u Makarsku te ih na blef navodim na penjanje preko Makra. Uspon je na nekim mjestima skoro 15 % i bezobrazno uživam u paćeničkim zvukovima koje proizvodi Gašo. Dolazimo do vidikovca u Makru gdje nam sada ostaje samo lagani spust prema odredištu. Tu nas dočekuje moja obitelj. Zadovoljno počinjemo sa prepričavanjima dogodovština te se nakon nekog vremena spuštamo do plaže i  na kupanje. More je jako hladno ali nam to ne predstavlja problem. Vraćamo se na spavanje i pripremu za sutrašnji dan.

Biokovo

Stigao je i taj dan, šlag na tortu, uspon preko Biokova na sv. Juru ! Vrijeme nam je svih ovih dana bilo idealno, a izgleda da je i danas tako. Spremamo se temeljito i ostavljamo svu suvišnu opremu ne bi li bili što lakši. Naravno da smo i dalje opremljeni kao da idemo na Everest, ali je to pod obavezno. Vrijeme se, gore vođen iskustvom, može drastično promijeniti u samo petnaest minuta, spuštamo se skroz do mora i 0 m nadmorske visine, stavljamo prst u more i ravno gore na 1762 m/nm. Izlazimo iz grada i peglamo prema vratima Biokova. Od rampe do vrha nas očekuje točno 23 km uske, strme i zavojite ceste, stajemo često radi pogleda i slikanja, a manje radi odmora jer smo ipak nešto lakši nego inače. Biokovo me uvijek oduševi, a na Hrvoju i Gaši vidim da nisam jedini. Dolazimo polako do vrha gdje se odmaramo u vodoravnom položaju. Nakon nekog vremena se spuštamo dijelom ceste te se odvajamo prema planinarskom putu za Vošac, ostavljamo bicikle u šumi, vadimo tenisice za hodanje i pravac prema vidikovcu na 1422 m/nm. Na vrhu nas dočekuju neopisivi i bajkoviti pogledi u daljinu i na sve strane. Sjedimo bez riječi i svako sa svojim mislima gleda u daljinu, a to traje i traje. Polako se vraćamo do naših suputnika i prijatelja uz nadu da ih nitko nije odnio. Naravno da nas čekaju. Spuštamo se cestom do izlaza iz parka prirode uz oprez jer konfiguracija zavoja i nagiba nije baš za divljanje. Stajemo na pivu u gornjoj Podgori uz primjetnu sjetu na našim licima. Htjeli bi da ovo putovanje još traje i teška srca shvaćamo da je naša Ćevap tura ipak gotova. Nema veze, tješimo se jer se kombinira nešto novo!

Photo: Šime