Ove godine završio sam po treći puta zaredom 4 Islands etapni mtb maraton koji po meni spada u kategoriju nezaobilaznih utrka te u 4 dana nudi rijetko viđene scene i doživljaje na stazama Krka, Raba, Cresa i Lošinja. Za 2017-tu godinu, uz uvijek dragu Husqvarna Hrvatska ekipu, koja je i oficijalni pokrovitelj matičnog mi kluba BK Ciklus, naši glavni partneri postaju i Garmin Hrvatska te slovenski Bikeek, koji nas je opremio biciklima Scott Spark 710 plus, nedavno okrunjenog i titulom Trail Bike Of The Year 2017! Zahvaljujući Garmin Hrvatska, sve svoje treninge i poboljšanja bilježili smo putem izvrsnih GPS uređaja Edge 520 i Edge 820 a imali smo priliku uživati i u čarima najboljeg GPS sata trenutno – Fenix 5X. Video trenutke smo bilježili kamerom Virb Ultra 30 koja ima i mogućnost prikazivanja telemetrije, kako bi se dobio uvid u određene podatke sa terena.

Partner za ovu godinu mi je klupski prijatelj Aleš Horvatek a pošto često i privatno zajedno vozimo, nema nepoznanica te smo dobro uigran tim. Obojica imamo oko 2m i 105 kg, tako da zajedno dijelimo patnje na usponima! Prvu godinu nisam imao iskustva sa stazama koje nas očekuju pa sam odabrao hard tail 29 kao službeno vozilo za utrku, očekujući blaže terene od doživljenih. Druge godine bio sam pametniji pa se vozilo na XC fullyu od 100 hoda što se pokazalo kao pun pogodak jer je trošenje tijela ipak bilo znatno manje te sam se poslije etapa osjećao manje istrošenim. No, tehnologija ide naprijed i nakon što sam u posljednjih 9 mjeseci vozio 3 Plus bicikla, sa 27.5 kotačima i gumama do 3.0 širine, dileme nije bilo! Po meni je to idealan bicikl za surov kamenjar i tehničke terene, gdje se performanse gube isključivo na asfaltnim usponima a na svim ostalim segmentima, ovakav tip bicikla je daleko lakši za kontrolu, sigurniji i u konačnici brži. Poslije etape nemate više osjećaj da ste plesali s vragom, nego ostaje energije i za pokoji smiješak i druženje! Scott je po meni pogodio zlatnu sredinu. Ima modernu geometriju sa otvorenim kutom vilice od 66 stupnjeva, dug je, nizak te ima Maxxis Rekon gume širine 2.8, koje su se pokazale kao jako brze, lagane (svega 830gr za 2.8 gumu!!!), izdržljive i pune gripa u svim mogućim situacijama. Bolje od 3.0 guma koje možda imaju veći float, ali su i teže i nezgrapnije za voziti. Kotači na Sparku su isto zlatna sredina – 35mm obruči su dosta lakši i startniji od 45mm kakve obično stavljaju za 3.0 gume i cijeli bicikl fenomenalno skriva svojih ukupnih 13.6kg sa pedalama i svime potrebnim za vožnju. Krut je na unose snage a geometrija oprašta svakakve bezobraštine tako da mi je brzo prirastao srcu kao idealan bicikl za duge maratone po nezgodnim terenima.

Ove godine ekipa iz organizacije opet je pokazala kako to treba izgledati. Što se označavanja i staza tiče, i prije je sve bilo ispeglano do zadnjeg detalja ali vidi se da momci ne spavaju na staroj slavi pa su svake godine vidljiva mala, ali za nas vozače značajna poboljšanja. Slušaju se i savjeti vozača pa su uvedene i određene promjene na stazama, izbačeni manje poželjni a uvedeni novi, zanimljiviji dijelovi a ove godine su pokazali i snalažljivost te fleksibilnost jer vremenska prognoza nije uvijek idealna i na nju ne možemo utjecati, ali pravovremena reakcija ekipe omogućila je i da to neprimjetno preživimo. Utrka je narasla na 600 natjecatelja, tj. 300 parova, koji su dolazili iz 34 zemlje svijeta. Hrvatskih timova je bilo svega 10-tak ali svi smo bili poznata i uigrana ekipa i ponosno smo branili naše boje! Konkurencija je svake godine jača pa je i sve više svjetskih imena i osvajača poznatih etapnih maratona diljem svijeta.

Dobar glas se očito daleko čuje pa makar nemam iskustva na nekim poznatim svjetskim etapnim maratonima, mislim da ovi otoci pružaju rijetko doživljeni mix svih potrebnih elemenata, potrebnih za savršeni XC maraton i to na malom prostoru. U lunaparku se možete zabaviti ali ako ste istinski ljubitelj pravog MTB doživljaja, to je to, 4 Islands pokriva sve! Surovi kamenjari koji uvijek iznova iznenade gotovo sve strance, lijepe i tehničke singlice, borove šumice, maslinici, staze uz more i pogledi sa vrhova otoka na uvale stalno traže još i drže vas u svom zagrljaju od prvog do zadnjeg kilometra. Nevjerovatno kakav mix raznih staza i puteljaka se nalazi na tim otocima a svaki otok opet ima neku svoju neispričanu priču koju rado upoznajete te nakon 4 dana imate onaj ugodan i ispunjen osjećaj potpunom milinom i svim doživljenim. Opušteni ljudi iz organizacije, nasmijani volonteri, suci i momci iz Giant Hrvatska koji su kao lavovi radili u servisnoj zoni sve te dane kako bi naši bicikli bili spremni za nove etape samo su točka na i u cijeloj priči. Svakako doživljaj koji barem jednom u životu treba okusiti, naravno, ako su vam ovakve priče bliske.

Ove godine su nastupali i prijatelji iz kluba BBK Krpelj, iz Samobora (njih čak 6) te je njima i Alešu ovo bio prvi susret sa ovim stazama pa mi je bilo drago što smo zajedno mogli podijeliti ovu rekordnu godinu.  Tako smo četvorica Krpelja - Hrc, Brle, Oluja, Katušić te dvojica Ciklusa, Aleš i ja, uzeli zajednički smještaj u dvije potrebne baze na Krku i Lošinju. Odlučili smo krenuti dan ranije, kako bismo obavili podizanje startnih paketa te se aklimatizirali.

Vrijeme mi je već 2.5 mjeseca čudno! Gotovo stalno sunčano vrijeme i natprosječna toplina mogle su značiti samo jedno, a to je neizbježno loše vrijeme koje će sigurno morati doći. I došlo je! Taman dan, dva prije polaska, došli su skoro pa zimski uvjeti a kiša nije znala za milost. U takvim uvjetima napustili smo i Zagreb te kroz Gorski Kotar prolazili kroz pahulje snijega i minus. Na Krku nas je dočekalo crno more, bura i ne baš ugodnih 5 stupnjeva u 18h. Nimalo obećavajuće! Zima nije ugodna jer svaka etapa traje satima a tijelo troši dragocjenu energiju kako bi se ugrijalo pa smo morali uzeti i zimske komplete. Dolaskom u hotel Corinthia, slušamo briefing za prvu etapu te podižemo startne brojeve, kako bismo ujutro izbjegli gužvu. U apartmanskom smještaju nam se pridružuje i naš prvak Tomas te svi zajedno krećemo u akciju spremanja večere, a uskoro nam dolaze i ostali domaći timovi (recimo naše drage Supergirls Jasmina i Martina, poznate mtb vozačice, partijanerice i posvuduše J ) i poznata ekipa pa smo imali ugodan party otvorenja koji je potrajao do solidnih noćnih sati... Vidi se, svi smo u treningu!

Stage 1 – Krk - 66km i 1660 m visinske razlike

Nevoljko se budim i gledam kroz prozor, grane se njišu kao da je najveća fešta u pitanju a i skori polugoli odlazak na terasu zbog provjere temperaturnog stanja ne ulijeva povjerenje. Oblačim zimski base layer te preko njega novi prekrasni Garmin dres s mogućnošću dodavanja jakne i prsluka. Malo smo sneni ali kao mravi čeprkamo po kući i sastavljamo ratni plan. Na kraju poslije 8 probija i sunce te je na startu ugodnih 11 stupnjeva, makar i sa vjetrom. 600 biciklista je impresivna brojka na startu pa smo podijeljeni u 3 startna bloka sa razmakom od 5 minuta. Odluka je pala da ostavim prsluk i jaknu u autu, što se kasnije pokazalo definitivno krivo. U 10 startamo i poslije klasičnog krivudanja kroz Bašku, kreće i prvi uspon dana. Strma cesta pretvara se poslije crkve Sv. Ivana u uski ali prekrasni kameni single trail, s kojeg se protežu neponovljivi pogledi na more i samu Bašku. Tu je bitno ne pretjerivati ali i ne gubiti puno pozicija jer dolaskom na Mjesečev plato kreće teren koji leži nama težim vozačima – puno hupsera sa finim izmjenama ritmova gdje se obično probijemo kroz solidan broj ljudi.

Tu mi je uvijek gušt „kažnjavati“ neke lakše vozače koji su mi na usponu prelazili preko glave! Još u kombinaciji sa 2.8 gumama, na spustevima nema nikakvih kočenja i jurimo po tim rasipnim makadamima i kamenjarima kao po asfaltu. A uskoro i dolazimo na asfalt, kojeg su lokalci postavili ove godine te malo ubili čar spusta prema početku drugog uspona po cesti koji završava na vrhu iznad Baške. Uz sve to, nestaje i sunca pa je temperatura opako dodiruje brojke 6 i 7... Bravo za mene i ostavljanje jakne i prsluka u autu... I ako se netko do sada i pitao gdje su tehnikalije, slijedi mu pravi test znanja a to je 7-8 km dugi kameni spust koji postaje sve zlobniji i zlobniji, kako se bliži kraju i izlazi u Punat. Iskustvo u zadnje dvije godine ovdje mi je pokazalo da na takvim tehničkim segmentima ne treba imati nikoga ispred sebe, pogotovo uz povećan broj natjecatelja pa uspješno bježim i prestižem dio ekipe jer zna biti kočenja u krivim trenucima a onda slijede padovi i ozljede. U drugi dio puta ulijećem potpuno sam i tek sada vidim kakav nadmoćan stroj vozim. Brzine prolaska a i osjećaj kontrole su neusporedivo bolji nego prije te zadnji kilometar spusta nalijećem na kolonu koju ne mogu riješiti te vidim koliko su zapravo sporiji i nesigurniji na klasičnim gumama. Vrijeme prolaska i ovako mi je brže 35% od prošle godine a nisam imao osjećaj da sam na rubu! Nevjerojatno...

Sada slijedi 2-3 km dug ali jako strm uspon po Križnom putu iznad Punta koji je prekriven rasipnim makadamom te je svojevrsni test psihe, snage i balansa. Nakon toga slijede bezbrojni puteljci uz suhozide, kroz maslinike i poneke single trailove na kojima obojica držimo fine prosjeke ali sve teže i teže mi se zagrijati. Na vrhu jednog malo dužeg uspona je tako jako puhalo a temperatura je pokazivala 5 stupnjeva da sam se na spustu tresao kao šibica. Brrr..... Gdje je nestalo to ljeto?! Napokon dodirujemo i istočnu stranu otoka te uz more jurimo prema Vrbniku. Da nam ne bi bilo dosadno, tu je hrpa strmih hupsera ali ubrzo dolazimo i u Vrbnik a ovako promrzlima nam se ne stoji predugo na feed zoni pa nastavljamo na zadnji duži uspon dana. Ove godine je novost što se ne ide iz Vrbnika po strmom asfaltu prema završnim makadamima nego se blažim ali dužim makadamima spajamo na staru i poznatu rutu. I nakon fizikalije slijede prekrasni šumski single trailovi gdje još malo stenjemo do vrha ali uživamo u svakom metru. Nakon spusta slijedi meni drag završni dio – jurnjava kroz polja koja se približavaju Baškoj te ovdje prestižemo dobar dio ekipa koje su se očito krivo tempirale. Etapne maratone treba pametno voziti. Ljudi obično na startu kreću kao da je završni sprint, malo jedu tijekom utrke i onda jedva dolaze do kraja. Mi smo danas idealno rasporedili snage pa je ostalo viška energije za zadnje sprinteve a treba računati da su tu još i tri dodatna dana pa tijelo ne treba iskoristiti do maksimuma.

Ulazimo u cilj nakon 4 sata i 24 minute, bez ikakve drame i tehničkih problema, zadovoljni odvoženim. Odmah odlazimo u apartman na vrući tuš i klopu kako bi se malo dobili te kasnije svi zajedno pičimo na briefing za drugu etapu. Nažalost, nekada i uz najbolju volju i svu moguću tehnologiju svijeta, čovjek ne može pobijediti prirodu a naš najveći neprijatelj za sutrašnju etapu na Rabu je vrijeme, tj. bura. Bicikli se prebacuju trajektom na Rab ali natjecatelji moraju turističkim brodovima a za sutra je predviđena olujna bura te makar bi ujutro možda i uspjeli doći na Rab, kasnije se sigurno ne bi mogli vratiti. A 600 natjecatelja + 200 ljudi iz organizacije bez smještaja na Rabu i nisu neka sreća pa organizatori za dobrobit svih nas otkazuju Rab i ponavljamo Krk. Ali nije sve tako crno. Dok smo mi pola dana vozili, ekipa iz organizacije je žurno pripremala novu trasu za možebitni crni scenarij sa Rabom te su uspjeli označiti cijelu novu rutu za nas! Ok, pola rute je današnja ruta u kontra smjeru ali polovica a možda i više je potpuno nova! Malo smo nesretni jer Rab je zaista prekrasna i brza staza koja nudi fenomenalne poglede ali protiv prirode ne možemo te smo zahvalni svima na brzoj reakciji. Navečer je vani tako hladno da mi se ne da biti niti minute na tom vjetru pa bježimo u apartman na regeneraciju i pripreme za novu avanturu.

Stage 2 – Krk – 63km i 1400 m visinske razlike

Sanjao sam tu zimu i ujutro mi se stvarno nije dalo izaći iz kreveta ali krajičkom oka hvatam zrake sunca vani pa makar je vjetar jači nego jučer, temperatura mi se čini viša! Ou yea! Za svaki slučaj navlačim zimski dres, ne da mi se cvokotati na stazi ali kasnije se pokazalo da bi mi baš jučerašnja komba bila savršena. Pa se ti obuci za utrku i budi pametan... Uz doručak, malo omamljeni od jučerašnje etape i spavanja, smišljamo svakakve gluposti pa jutro prolazi kroz smijeh i zezanciju. Spuštamo se prema startu i krećemo u novu avanturu. Sunce piči, vjetar isto, ali osmijeh je na licima i svi radosno okrećemo te pedale istim poljima kojima smo se jučer približavali cilju. Izlazimo na glavnu cestu i počinje dugi asfaltni uspon iz Baške koji nikako ne pogoduje debelim gumama. Idemo linijom manjeg otpora jer nema ubijanja na početku te napokon prije vrha skrećemo na nove single trailove! Vau! Kakva ljepota!

Dečki su trasirali stvarno prekrasan komad, u cijelosti vozan ali nažalost, od tolikog broja ljudi na uskoj stazi preostalo je jedino guranje, barem polovicu vremena. Nagle izmjene nagiba i uske stazice meni su omiljene i bilo mi je žao što ih trenutno nemam samo za sebe. Nakon nekog vremena spajamo se na posljednje singlice od jučer ali ih sada vozimo u kontra smjeru i imaju potpuno novu dimenziju! Uopće se ne žalim. Jedino moram primijetiti kako ima dosta tehnički slabih vozača pa su padovi bili učestali a promet stazama otežan. Spuštamo se u Vrbnik te vrtimo prema maslinicima ali ne istim od jučer pa imam osjećaj kao da vozimo potpuno novu stazu sa nekim deja vu elementima tu i tamo. Slijedi lijepi tehnički spust na kojem uživam te opet dolazimo na istočnu stranu otoka uz more i napredujemo do novih predjela a tu kreće i dosta jak cestovni uspon na Risiku. Cijelo vrijeme susrećem poznate segmente ali dosta je novih dijelova i staza je brza i dinamična. Oko Garice i Kornića je bila jako lijepa i tehnički zahtjevna singlica sa usponom po kamenju po kojem je trebalo fino balansirati a onda i drndavi spust koji je nama i biciklima savršeno legao. Za kraj smo trebali odraditi uspon na Mjesečev plato ali kada sam već mislio da imamo neku visinu, došli smo iznad Vrbnika i sa te istočne strane je počeo nepregledno dugi, široki kameni put kojemu kao da nikada nije bilo kraja. A da se sve malo zapapri, prije vrha i par hupsera sa tehničkim završecima na kojima se lijepo trošila snaga.

I onda kada smo mislili da slijedi maltene ravnica, tj. Mjesečev plato, u ovom smjeru i nije bio baš tako ravan pa smo imali osjećaj da se opet pretežno penjemo! Ludo, zbog kombinacije oblaka, sunca i crnog mora, sve je nekako izgledalo nabrijano, s jakim kontrastima pa mi je Mjesečev plato u ovom smjeru izgledao još i impresivnije. Za back up odlična staza! Makar vremenski dosta duža od Raba, gotovo nimalo lakša od jučerašnje. Ali neka, za iste novce se dulje vozimo, a to ne može biti loše, zar ne? Slijedi završni spust prema Baškoj koji u ovom smjeru nije nimalo bezazlen jer je brz, uzak, u kombinaciji rasipnog kamenja i sa finim provalijama tako da svaki pad može biti koban pa treba oprezno na pojedinim mjestima. Užitak i adrenalin s pokojom nakostriješenom dlakom na vratu su zajamčeni! Ulazimo u cilj nakon 4.25 i držimo se neke zlatne sredine poretka.

Kroz cijeli dan je bilo sunčano pa se taj jači vjetar manje osjetio a temperature su bile znatno više, u prosjeku oko 11-12 stupnjeva pa na cilju nismo morali odmah pobjeći nego smo si dali oduška i malo minglali s ekipom. Svi naši poznati domaći timovi su živi i zdravi i to mi je drago, jer svaki dan otpada dio sudionika, što zbog trganja bicikala, što zbog ozljeda. Jedino šteta što ove godine nema mog starog partnera (mislim, čovjek je mlad ali se dugo znamo, ne) Ivana Habuša jer bi se baš fino uklopio u postojeću ekipu i zezanciju. Trebao je nastupiti u mix timu sa partnericom ali posao ne trpi sportski život pa možda nekom drugom prilikom. Navečer svi željno iščekujemo briefing za treću etapu ali prognoza je povoljna i kraljevska etapa na Cresu je naša! Toooooo! Obavljamo klopu i uživamo u toplini apartmana te uskoro krećemo na spavanac jer jutro brzo stiže a sutra je dugačak dan.

Stage 3 – Cres – 73km i 1700m visinske razlike

Danas mijenjamo i lokaciju smještaja pa se dižemo ranom zorom i spremamo sve u aute kako bismo stigli na trajekt za Cres koji kreće oko 9.15. U Valbisku dolazimo u 8.20 i na vrijeme kupujemo karte, makar se složila i fina gužva. Start je pomaknut na 10.30 a dan je lijepo sunčan uz manje vjetra nego prva dva dana, što je dobro, jer brodovi normalno voze a nije mi se plivalo do Cresa. Postoje manji logistički problemi jer start je iz Meraka a cilj je u Osoru pa tko se želio prebaciti na Cres sa autom, imao je problem poslije cilja a to je auto udaljen 60-tak km... Tu opet uskače ekipa iz Husqvarna Hrvatska koji mi i ove godine ljubazno paze na auto i prevoze mi ga na cilj.

Start etape je specifičan jer svi startamo iz utrobe trajekta a odmah nakon pristaništa slijedi strmo penjanje u kojem se brzo nakupi skoro 400m uspona. Gužva je prevelika pa nailazimo na čep u oba reda po putu te je guranje neizbježno. Sa vrha kreće jako zanimljivi spust po kamenjaru na kojem se isto čekao red za prolazak pa vožnja nije idealno fluidna ali to je tako na svim etapnim maratonima sa većim brojem ljudi. Ako jedan stane na uskoj stazi, staju i svi iza njega, nema druge. Odmah nakon spusta ganjamo se kroz maslinike i tu je tempo već idealan te dolazimo na jedan lijepi spust prema gradu Cresu koji izgleda kao stari rimski put sa kamenom podlogom između suhozida, koji vodi kroz maslinike. Jako je drndav ali baš je gušt juriti po njemu i naravno, idealan je za 2.8 gume koje žvaču sve pred sobom. Više se ne prolazi kroz centar Cresa kao prije, nego se gornjim ulicama spajamo na marinu iz koje kreće makadamski uspon.

Ali to nije sve, najednom nas staza skreće desno te imamo spust do samog mora i nakratko uživamo u lungo mare stilu da bi sve to platili strmim usponom nazad gore na put prema Valunu. Sitne ali zanimljive izmjene na stazi, kojima se dodatno zapapri cijela priča nisu mi uopće loše, dapače! Nakon 10-tak km ganjanja po hupserima sa par tehničkih komada, u kojima uživamo u pogledu s visina na uvalice i more, dolazimo u Valun na feed zonu. I tu su momci skroz okrenuli smjer te se sada umjesto početnom singlicom pa kasnijim strmim betonskim cestama, sada penjemo prema Lubenicama iz skroz drugog smjera. Uspon je nekako blag i odvodi nas prema Pernatu te sam nekako i odobravao ovaj lakši uspon makar sam sumnjao da dečki s ovim nisu rekli sve. I bio sam u pravu! Najednom, skrećemo lijevo i počinje fini drndavi širi uspon koji se kasnije pretvara u uske singletrailove koji su imali finih tehničkih detalja koji su prema vrhu i Lubenicama postajali sve intenzivniji! Pravi test osobnih sposobnosti na tehničkom uphillu. Poslije prekrasnih Lubenica i pogleda s njih slijedi još malo penjanja i ulazimo u lijepu borovu šumicu s koje se prelazi na dugi rock n roll single trail koji ima tendenciju spusta ali i sa kojim malim hupserom. Čisti fokus na teren ispred sebe i totalno neprekidno uživanje u atipičnim terenima ostavlja bez daha a pred kraj postaje strmije i sve tehnički zahtjevnije pa je doživljaj na maksimumu! Za kraj još par uskih zavoja i jurnjave kroz šumicu i ispadamo na asfalt prema Martinščici. Malo za odahnuti i promotriti plažice u koje bi tako rado uletjeli i dignuli sve 4 u zrak! Ovaj dio je odličan filter za slijedećih 10-tak km čistih single trailova koji slijede poslije Stivana!

Svake godine uživam u ovom dijelu i tako je bilo i ove. Kao plus, ispred nas nije bilo gužve a dečko ispred mene je bio taman po snazi i tehničkim mogućnostima i ganjali smo se kao u snovima. Kombinacije uspona, spusteva, uskih stazica, grmića, raslinja, suhozida... Uf! Cres je raj za MTB!!! Organizatore su pred sam kraj staze zeznuli lokalni cestari koji su baš taj dan morali razrovati komad ceste kojim smo mi trebali proći i zatvorili ga, pa su morali napraviti skretanje u šumu i do 3 ujutro su noć prije probijali okolni put. Netko je očito zakačio strelicu u toj šumi jer je pokazivala u nemogućem pravcu pa smo se tu izgubili i jedno 2 puta vraćali dok nismo našli izlaz... Ali to je ništa u usporedbi sa herojem dana koji je potrgao kotač ali je bio uporan i htio je završiti etapu pa je zadnjih 15-20km trčao sa biciklom na sebi. Prvo je raskrvario noge u karbonskim spd cipelama pa mu je volonter dao svoje tenisice koje su pak bile 3 broja manje! Onda je trčao bos barem 5km po tom kamenju dok nije naišao na fotografa koji je imao dovoljno velike tenisice pa je meštar nekako ipak uspio stići do cilja. Svaka mu čast, to je volja. Mi se još uvijek držimo neke sredine sa današnjim vremenom od 5.22. U Osoru smo bili počašćeni švedskim stolom i bilo je lijepo družiti se na već poznatom trgu. Vrijeme prolazi brzo pa smo ipak uhvatili vjetar za Lošinj i dovezli se u apartman u Artatore, nadomak Malog Lošinja. Navečer smo malo prošetali po Lošinju i nešto pojeli te zadovoljni viđenim u protekla 3 dana, otišli u apartman na još jednu čašicu razgovora. Sutra je finale!!!

Stage 4 – Lošinj – 40km i 1000m visinske razlike

Lošinj je uvijek vesela etapa! Najgore smo prošli, ostaje još fizički ne tako iscrpljujuća ruta ali tehnički zna biti zeznuta. Do sada su u obje varijante mijenjane rute a tako je i ove godine. Ponukan iskustvom, aute ostavljamo na cilju kako bismo poslije etape imali sve potrepštine uz sebe te se lagano penjemo sa plaže Čikat, uživajući u borovima i mirisima te napredujući prema centru Malog Lošinja gdje je i start. U centru je živo kao u špici sezone, brodovi i jahte na kojima su bili ekskluzivni smještaji za natjecatelje popunili su rivu, a 600 biciklista i popratne ekipe okupiralo je ostatak. Lijep prizor, pogotovo ako ste biciklist! I tako se mi redamo u boksove i čekamo start a primjećujem kako je danas i najljepši dan. Topao, sunčan i sa skroz blagim vjetrom, tek toliko da nam omogući malo zraka...

Startamo i nakon prolaska rivom skrećemo na uži put i odmah nastaje poznati startni čep! Prvo svi mahnito okreću prvi kilometar a onda lijepo uspuhani stoje i čekaju red za prolaz. Nakon tog čepa dalje nema brige pa se uspinjemo na Sv. Ivan s kojega rahlim makadamom pičimo prema moru te se po prekrasnoj singlici i šumici vozimo prema drugom usponu. Tu negdje u šumici majstor naglo koči jer je valjda uočio kamen koji je za njegov ukus prevelik pa me blokira a ja se ne uspijevam nikako otkvačiti i padam kao metkom pokošen! Odšarafio mi se šaraf blokeje na lijevoj cipeli a drugi je bio na pola i nikako nisam mogao „van“. Dobro je, nije mi ništa, koliko sam puta pogodio cipelama u kamenje ovih dana, dobro je da imam stopala a kamoli cipele i blokeje J U par stajanja uspio sam se narihtati i peglamo dalje. Drugi uspon je ubojica i smijao nam se dok smo puhali na preko 35% dijelovima. Toliko je mio i drag da nije lijepo ni gurati bicikl na mjestima... Ali poslije kiše slijedi sunce pa tako i mi dolazimo na odličan spust kojeg nažalost opet blokira nekoliko specijalaca, makar sam se uspio provući i malo odmagliti. Dečki su napravili lijepe prijelaze od dasaka u kombinaciji preko klimavih stepenica pa je tehnički bilo odlično posloženo. Dalje je ruta obilovala šumskim singlicama, uskim suhozidima i prolascima kroz plaže, dodatnim kamenim spustevima, a proletjeli smo i kroz Veli Lošinj tako da je osjećaj ganjanja bio na razini. Zapravo, koliko god zvučao opuštajući, Lošinj u ovoj 2017-toj je u biti dosta dinamična staza gdje se u prvih 24km nakupi 800m visinaca a dalje je sve u nekim kratkim ali oštrim hupserima tako da nema predaje do kraja! Jako dobra staza!

Završnih par km je u lungo mare stilu te se ubrzo približavamo cilju koji se nalazi na Čikatu. Završavamo i ovu etapu nakon 3.01 te uspijevamo zadržati ukupno mjesto oko sredine poretka, odnosno kao 91. tim u muškoj konkurenciji. Prekrasan ambijent fantastično je završio i ovo poglavlje pa se svi zajedno odmaramo i čavrljamo na plaži satima a bili smo posluženi i finom klopicom. Stojim tako u moru i hladim noge od stiskanja svih ovih dana a u glavi mi je prava milina. Gledam tu zadovoljnu hrpu ljudi ispred sebe i shvaćam kako sam u pravom biciklističkom zenu. Kada vam kroz glavu prođe što ste sve vidjeli i doživjeli ovih dana, smiješak navire sam od sebe! Ostaje nam samo još finisher party koji se odigrava poslije 20 h u hotelu Punta u Velom Lošinju. Još malo energije smo ostavili i za party jer neslužbeno, to je bonus peta etapa na kojoj se prepoznaju pravi endurance igrači te smo prošle godine prkosili ostalim zemljama na plesnom podiju do 5 ujutro! Ove godine nažalost sam event nije bio tako koncipiran pa se nakon službene dodijele nagrada ekipa brzo rasplinula. Druženje smo nastavili u drugoj sali ali u tišem tonu, no svejedno je bilo lijepo tjerati dubokoumne razgovore do jutarnjih sati.

Gotovo je!!! Još jednom sam proživio ovu prekrasnu etapnu utrku i svaki put me iznenadi nekim novim elementima i sitnicama kojih je toliko puno da se baš mora dolaziti svake godine kako bi taj dojam ove složene koncepcije utrkivanja bio sve veći i bolji. Ove godine nisam imao nikakvih tehničkih ili zdravstvenih problema pa mi je sam dojam možda i najbolji. U svemu je sigurno pridonio i odabir bicikla koji se pokazao kao idealan za ovakve terene te sam u svim situacijama bio siguran i daleko od granica. Garmin Virb Ultra 30 se pokazala kao odlična akcijska kamera a bonus je bio display na poleđini s kojim je bilo lakše kadrirati svakodnevne situacije. GPS Edge 520 i 820 su svih dana radili besprijekorno pa napokon mogu reći da više nemam potrebe za svojim dobrim starim 500 i 810 serijama, koje su me služile posljednje 4 godine. Edge 820 je za mene savršen biciklistički gps koji u malom pakiranju skriva milion opcija a brz je i jednostavan za korištenje.

Organizacijski se svake godine diže nivo pa smo tako i ove godine jedino mogli svjedočiti kako je zapravo sve prolazilo ležerno i fluidno, bez nekih ekscesa ili trzavica. No treba imati na umu da je za tu našu bezbrižnost zaslužno preko 160 volontera i hrpa ostalih ljudi iz organizacijskog tima koji su mjesecima slagali kockice kako bi ova 4 dana utrkivanja prošla bez problema. Ja samo mogu reći da bolji teren za složiti zanimljiva 4 dana nigdje nisam vidio. Staze nisu toliko preduge ili jako fizički zahtjevne da vas slome do kraja ali svaki otok nudi svoju specifičnu priču i tehničke elemente koji traže bistru glavu te zauzvrat nude nezaboravne trenutke koji će samo sa svakim sjećanjem sve više i više rasti u vama. Ako ste stravstveni ljubitelj brdskog biciklizma i želite si ponuditi nešto čega ćete se sjećati cijeloga života, mislim da nema bolje opcije od 4 Islands etapnog maratona!

Photo: Andrej Čubra i Sportograf