Velika je razlika putovati biciklom i pronalaziti smještaj unutar četiri zida s putovanjem i kampiranjem na divlje. Neki iskonski ljudski “divljački” instinkti prorade vani na otvorenom. San nikad nije čvrst i činjenica je da se manje odmorimo vani nego inkubirani u “sigurnome”.

3. etapa Villa San Giovanni (Sicilija) - Palermo/740km

Usporedivši Siciliju s cijelom Italijom na karti, činilo se kao mačji kašalj. Iako se radi o najvećem otoku Mediterana, mislili smo kako će to biti lako odvoziti. Krenuli smo ujutro na Božić. Na dionici koja je djelomice bila ravna, kretali smo se relativno brzo, prolazeći sela i gradiće koji su nam se nalazili na putu. Ljudi svi skockani promatrali su nas s pogledom ‘’vidi ove …za Božić voze’’, a bilo je i onih koji su nam s osmjehom čestitali.

Prije mjesta Gardini Naxus ugledali smo vulkan Etnu. Velika mrcina, vrh prekriven bijelim omotačem djelovao je moćno. Stali smo na kratko, usnimili kadar te ubrzo priznali jedan drugom da fjaka koja nas ‘’puca’’ danas jednostavno ne popušta i da je bolje pronaći smještaj. Božić je i dopustili smo si odraditi manju kilometražu. Pronašli smo plažu pored ceste, postavili kamp te sve do dolaska noći proveli vani, kuhajući kavu, hraneći se i uživajući u pogledu. Sljedeća dva dana vrijeme nas je poslužilo. Stizali smo sve, zabavljati se, odvoziti rutu, fotografirati te se odmoriti. Za razliku od dosadašnjeg puta po Italiji, ovaj otok poseban je i po gastronomskoj ponudi, a savjeti odnosno predrasude ljudi o lokalcima pokazale su se u stvarnosti potpuno drukčije. Priče o Siciliji, o mafiozima i kriminalu možda i postoje, ali ljudi ovdje više su mi se dopali nego Sjevernjaci. Puno su otvoreniji, komunikativniji i susretljiviji.

Nakon što smo prošli Cataniju, Siracusu, na nekih 30km prije Pozzalla na blef ‘’naletjeli’’ smo na park prirode gdje smo na prostranoj pješčanoj plaži postavili kamp. Osim što je mjesto zaštićeno UNESCOM, ujedno je i stanište nekim rijetkim vrstama ptica. Nažalost vlaga u zraku je rasla te smo se ranije uvukli u šatore. Vlaga i sitan pijesak i nisu baš najbolja kombinacija, jer se sav taj pijesak lijepi po šatoru i šteti opremi. Kako su nas ujutro oko 5 čuvari “zamolili” da pospremimo kamp zbog zaštićenog područja, pospremili smo mokre šatore i nastavili dalje. Prvobitna idea bila je iz Pozzalla trajektom prijeći na Maltu te tamo dočekati novu godinu, no kako su cijene znatno porasle otkako smo posljednji put pregledavali varijante, odlučili smo preskočiti Maltu.

Doček nove uz vatromet zvijezda

Bila je stara godina i rano ujutro krenuli smo dalje obalnim dijelom sve do Trapanija. Imali smo vjetar u leđa i još k tome odmorne noge jer smo se zaustavili dva dana u Pozzallu. Iako smo planirali prijeći stotku, desio se ‘’preokret igre’’. Vozeći se, uz cestu smo naišli na 6 malenih čupavih psića. Strpali smo svaki po tri u prednje bisage i krenuli u misiju spašavanja šest malih čudesa... Tako smo na kraju novu godinu dočekali uz pivu negdje na plaži, uz zvukove valova i vatrometa zvijezda. 

Sljedećih dana slijedilo je dosta uspona od mjesta Torre di Gaffe pa sve do Eraclea Minoe, no za nagradu kampirali smo u jednom od najljepših mjesta dosad. Maleno mjesto koje je ujedno i arheološko nalazište drevnih Rimljana, te predivnom prirodom i impozantnim rtom Capo Bianco. 

Iako umorni nastavili smo dalje. Još nijednom uoči ovog putovanja nisam ovoliko smrdio, bio prljav i umoran. Baš smo se pretvorili u nomade. Na Siciliji na kojoj smo trebali biti oprezniji, potpuno smo se opustili i predali situacijama bez puno planiranja. Mjesta za kampiranje gotovo sva smo pronašli slušajući unutarnji glas samih sebe umjesto skenirajući predjele google maps aplikacijom, a svemir kao da je cijenio spontanost i iskrenost u odlukama. Kad nam se vozilo vozili bi, kad nam se odmaralo odmarali bi.

Uslijedili su kišni dani i radi umora prešli smo manje nego li smo zamislili. Ležeći u šatoru slušao sam kapi kako lupkaju i nisam mogao spavati.  Je l’ radi brige, umora, neispavanosti ili čega, no osjećao sam se raštimano kao pokvarena gitara koja treba otići na svirku, al žice u potpunosti daju krive tonove. Na putu do Trapanija spustili smo se u dolinu s beskonačnim poljima artičoka jednom od specijaliteta Sicilije pored maslina, patlidžana i drugih povrtnih delicija. Oko podne smo u Menfi napravili pauzu i tad me obuzeo osjećaj umora pomiješan s laganom tjeskobom. Sjedio sam zbunjen. Oblio me val nezadovoljstva i skoro sam odustao...

U nastavku cesta je nastavila blaže, uspona gotovo pa i više nije bilo, a vjetar koji nam se do tad zabijao u prsa smanjio je intenzitet te nam dobro došao gurajući nas lagano po boku. Sljedećih četiri sata nismo stajali.  Dijelilo nas je još dobrih 60km do Trapanija. Nakon što sam pojeo drugu naranču veličine dinje, oblila me neopisiva energija. Čudno, još jutros htio sam odustati, a sad kao da me goni neka nepoznata energija. Za samo sat i petnaest stigli smo u Marsalu i tu ostali par dana zbog Sagyjevih problema s mučninom.  Najvjerojatnije se otrovao vodom koju smo posljednjih dana pili i imao je svojevrsnu avanturu sljedećih 2 dana uz temperaturu i povraćanje.

Zbogom Europo – pokušaj prvi

U posljednja dva mjeseca otkako smo krenuli iza nas je više od 2.500km. Do Tunisa smo planirali brodom iz Palerma. U prostoru namijenjenom putnicima poput bez kabine poput nas, svaki metar kvadratni bio je zauzet. Ljudi su ležerno brod u veliku spavaću sobu. Po cijelom salonu bile su razvučene deke, karimati i razne improvizacije kreveta. S kamperskom opremom koju nosimo sa sobom nismo se tad previše razlikovali od ostatka.

Još dok smo planirali ovaj put, radovali smo se prelasku u Afriku, jer ni Sagy ni ja nikad u njoj nismo bili. Nakon 16 sati vožnje, konačno oko podne ugledasmo kopno. Zamišljao sam taj dolazak u Afriku potpuno drugačije. Više egzotično. Pretpostavljao sam i da će biti toplije. Umjesto toga, sivi oblaci, gigantski grad, tek poneka palma i temperatura svega 12 stupnjeva.

Čekajući carinsku kontrolu, mladi granični policajac čiji mi se izraz lica uopće nije sviđao, pozvao nas je da ga pratimo i započeo s pitanjima: Odakle dolazite? Koliko novaca imate sa sobom? Imate li rezervaciju?... Nismo ju imali, već smo dogovorili smještaj preko ‘’CouchSurfinga’’ te mu nismo s preciznošću mogli dati odgovor na pitanje gdje ćemo se točno nalaziti koji dan. Sljedećih par sati sjedili smo na metalnoj klupici kao dvije koze, ne dobivši nikakvu informaciju zašto ne možemo dalje. Kada se nakon 4 sata pojavio policajac u civilu i rekao nam da pratimo njegovog kolegu, pomislili smo: Konačno! No kretali smo se smjerom odakle smo stigli. Motale su mi se misli kako nešto nije u redu, a Sagy je dobacio ‘’Ne idemo valjda natrag na brod’’? Par trenutaka kasnije mladi granični policajac doveo nas je do broda s kojim smo stigli, predao naše putovnice posadi, prišao nam i na engleskom rekao: Žao mi je, niste dobili dozvolu ulaska u Tunis.

Kao i sinoć, opet smo se našli na istom brodu. Ovaj put za Italiju. Nisam se osjećao razočarano. Malo mi je bilo krivo, ali što je tu je. Pozitivna stvar ovog događaja je bar ta da kartu iz Tunisa do Chivittavechie do kuda je brod plovio, a otkuda smo ionako planirali stići do Maroka nismo platili mi, nego vlada Tunisa. Nakon samo sat vremena vožnje brodom more je podivljalo. Buku ljudi uskoro je zamijenio muk. Uskoro je započeo ‘’orkestar’’ povraćanja. Kao da se stvorila lančana reakcija. Djeca, stariji, muškarci, žene, svi redom bijahu glavama zabijeni u vrećice.

Po dolasku u Chivittaveciu, iskoristili smo par sati kako bi kupili hranu za 21h dugo putovanje do Barcelone od kuda smo planirali prijeći u Maroko. U Barceloni smo proveli 2 dana uživajući u mekoći civilizacije Katalonije, pogledima zgodnih Španjolki. Posjetili smo neke od znamenitosti toga grada, ali i neke od kulturoloških važnosti po pitanju skateboardinga. Barcelona je naime poslije nogometa, dobro poznata u čitavom svijetu po arhitekturi koja je pogodna skateboardingu.

Uslijedio je i četvrti ukrcaj. Već mi je bilo dosta brodova i jedva sam čekao naći se na tvrdom sicu ‘’Toughroada’’. Koliko god me ova posljednja etapa po Siciliji iscrpila, jedva sam čekao zapedalirati. Za Maroko odlučili smo rezervirati smještaj bar na dvije noći, ne bi li nam se desila slična situacija kao u Tunisu.

Na brodu je bila slična situacija kao na onom za Tunis, a čekalo nas je 27h vožnje do Tangera u Maroku. Kad smo napokon izašli s broda biciklima van, uputili se prema carini, ispunili turistički formular i dobili pečat bez problema, bilo je samo: JUHU!! Zbogom Europo! Napokon Afrika! 

Photo: Oskar Piljek