Način na koji se ovoga proljeća po Zagrebu rješava problem biciklizma donijet će više štete nego koristi. Redarstvenici koji tjeraju bicikliste s praznih nogostupa na kolovoze po kojima u punoj brzini prometuju kamioni, autobusi i crna terenska vozila, i pri tom im naplaćuju samo petsto kuna kazne, mogli bi opteretiti ionako preopterećeni socijalni i zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Većina biciklista, naime, imaju puno zdravstveno osiguranje, većina ih je mlada i zdrava, pa je velika mogućnost da prežive nalet kamiona, autobusa ili terenskog vozila, i da to gradu i državi u vremenima najoštrije štednje pričini grdne troškove, što bi onda srušilo kreditni rejting Republike Hrvatske. A snajperi u obračunu s biciklistima bi, već sami po sebi, bili dobar signal međunarodnim agencijama da hrvatske vlasti misle ozbiljno, te da se neće libiti radikalnih reformi i bolnih rezova u cilju izlaska iz gospodarske krize.
Jasno nam je svima da su u ovoj fazi ekonomske konsolidacije na hrvatskome putu prema Europi, biciklisti najgore štetočine, gore i od sindikata, radnika, lažno i stvarno nezaposlenih, kriznoga stožera Petrokemije, poslovodstva Dalmacijavina, “kompjutorskih igrica i lijepe književnosti”, kolektivnih ugovora i radničkih prava, međimurskih Roma, socijalizma i svega onog i svih onih koje su hrvatska Vlada, njezini ministri, a naročito Prvi Potpredsjednik, označili kao društveni otrov, parazite i sabotere hrvatske države. Biciklisti ne troše naftu i benzin, te na taj način oštećuju državni proračun. Biciklisti ne plaćaju ama baš nijedan porez na svoje bicikliranje. Oni se, protuprirodno, izuzimaju iz gotovo cjelokupnog mehanizma slobodnoga tržišta i robne razmjene. Dok pedaliraju, oni čak ni ne telefoniraju (izuzeci su rijetki), a da i ne govorimo o sofisticiranijim načinima punjenja državnog proračuna, poticanja investicijskoga ciklusa i stvaranja dobre poduzetničke atmosfere. Biciklisti se s jednoga na drugo mjesto premještaju, a da ni država, ni poduzetnici, poslodavci i upravitelji javnim dobrima, od toga nemaju nikakve koristi. Naplaćivati im petsto kuna kazne ili uvoditi niz besmislenih zakona, koji će svako bicikliranje učiniti protupravnim i protuzakonitim premještanjem s tačke A na tačku B, naprosto nije dovoljno radikalno, nije u skladu s politikom štednje. Zato bi zagrebačke gradske vlasti trebale pružiti dobar primjer hrvatskoj vladi. Neka budu bolni rezovi, neka snajperisti pucaju po biciklistima, čim ih primijete na nogostupima, izvan kolovoza i biciklističkih traka (do kojih se i ne može doći, ako se prethodno ne provoza po trotoaru, a onda zna se, bum, i jedan biciklist manje!).
Ova mi je ideja na um pala dok sam u savršeno pustoj ulici Damira Tomljenovića Gavrana, koja vodi uz Bundek, gledao redarstvenika kako zaskače mog susjeda biciklista, otima mu petsto kuna i tjera ga na kolovoz. Kako tog trenutka, na širokome pločniku, od jednoga do drugog mosta preko Save, nije bilo ama nijednog pješaka, i kako se u novijoj povijesti Zagreba još nije dogodilo da pješak smrtno strada pred naletom biciklista, razmislio sam i shvatio koji bi jedino mogao biti smisao kažnjavanja biciklista. Punjenje proračuna i izlazak iz posvemašnje gospodarske krize. A toga, shvatimo, nema bez bolnih rezova!
