Još uvijek je sve u sivkastim tonovima, premda se sunce tu i tamo pojavi kao žuti ring kroz gustu maglu. Prvu uzbrdicu dočekali smo kao spas za promrzle prste. Na vrhu brda, kako to inače biva, cesta završava u nečijem dvorištu. Obično je to ironijom sudbine najnetrpeljiviji mještanin, u našem slučaju pomahnitala bakica s četiri luda psa.

Bježeći smo se još bolje zagrijali i sad smo spremni za najzahtjevniji dio rute, kratki spust kroz šumu po kamenitom single tracku. Magla se već većinom razišla i tek smo sada postali svjesni u kakvoj se predivnoj prirodi nalazimo. Gacku dolinu zbog njene ljepote još nazivaju i Ličkom razglednicom. Rijeka Gacka izvire iz dubina u obliku vrila na istočnom kraju doline te vijuga među plodnim poljima prema zapadu. Izgradnjom hidroelektrane Senj, rijeka je podzemnim kanalom skraćena s nekadašnjih sto na šezdeset kilometara. Ostalo je dovoljno za savršen jednodnevni izlet. Nije bilo nimalo lako isplanirati ovu rutu. Toliko sličica s interneta koje treba pretvoriti u doživljaje! Na kraju smo napravili kompromis između tri staze.

Nakon što smo se opet spustili u dolinu, vozimo prema rijeci. Prolazimo par zaseoka gdje nas opet proklinju poludjeli psi. Ovdje svaka kuća ima psa, ali su svi ti psi, valjda od držanja na lancu, poprimili neki bijesan izraz očiju i izgledaju vrlo neprijateljski. Pravi kontrast s ovdašnjim srdačnim ljudima.

Dolazimo do prvog slapa i mosta i ostajemo bez daha, tako je lijepa, brza i bistra rijeka Gacka. Dalje se uglavnom vozimo vrlo blizu južnoj obali rijeke prema istoku. Malo po cesti, malo po makadamu, a malo po jedva raspoznatljivim tragovima bicikala u gustoj travi tik uz rijeku. Sunce već pristojno grije pa smo se odmorili u hladu hrasta koji kao da je skrenuo vodu svojim korijenjem pa sada ona teče svugdje oko njega. Ovdje čistimo preostale naslage blata s kotača. Par kilometara prije s travnate smo staze skrenuli na nekakvu zemljanu cestu i nakon svega par metara ukopali se u blato koje je u kombinaciji s muljem postalo nekakvo super-blato. Toliko se te mase nalijepilo na kotače i vilice da ih nismo mogli rukom okretati…kakav peh!

Desetak kilometara i jedno spajanje lanca kasnije dolazimo do Tonkovića vrila, glavnog izvora Gacke. Nakon ručka u ugodnom i, što je još važnije, jeftinom restoran spuštamo se do starih mlinića i mostića. Ne ostajemo dugo jer znamo da još moramo obići i manje, ali ljepše i autentičnije Majerovo vrilo. Ovdje kao da je vrijeme stalo, zidovi starinskih kućica omeđuju predivno jezerce preko kojeg vode uski drveni mostići. Uzduž glavnog mosta još leže šine po kojima se vagonetom vozilo brašno iz mlinica s druge strane. 

Vožnja nazad do Otočca sasvim je drukčije iskustvo, jurimo seoskom cestom i izlazimo na čistinu, s lijeve strane u daljini obronci Velebita, oko nas široke njive, a pred nama ravnica do kud pogled seže. Odmaramo se na krilu Douglasa C-47 zvanog Skytrain, vojnog transportnog propelerca izloženog ispred sportskog aerodroma u centru doline. Ležimo tako na sivom aluminiju i upijamo posljednje zrake sunca, kroz gomilu dojmova tek mi se jedna jasna misao probija do svijesti - život je lijep.