Kako se sve odvija u sklopu hotela FALKENSTEINER CLUB FUNIMATION BORIK****, tako smo išli redom i u ovaj vikend smo ubacili obiteljski odlazak na utrku pa smo se sa suprugama i djecom u petak uputili u Zadar, točnije Borik.Dolazimo predvečer na recepciju, ali ne hotela već mobilnih kućica FALKENSTEINER PREMIUM CAMPING ZADAR***** MOBILE HOMES i prijavljujemo se.
Brzo smo se smjestili u svoje kućice i uz dječje veselje i komentare kako su “otmjene” te kućice i kako bi oni tamo živjeli :D, krećemo na večeru u restoran hotela. Uzeli smo cijeli paket koji uključuje korištenje bazena i Wellness centra kako bi nakon utrke mogli odraditi masažu kao i svi profići :).
Nakon večere lagana šetnjica i psihološke pripreme za sutrašnju utrku. Pripreme su uključivale uspavljivanje djece i objašnjavanje suprugama koliko smo na vožnji i kad ćemo se vratiti te kako će one za to vrijeme koristiti sve benefite našeg dolaska u Zadar.
Glavni plan je da se supruge i djeca kupaju u bazenu, a mi u znoju lica svoga dok lovimo neku nama prigodnu grupu.
Na startu je bilo živo, cesta mokra od kiše koja je padala cijeli petak, ali dan je bio sunčan i sve je išlo po planu dok nismo krenuli. Nakon pet minuta je bilo kristalno jasno da ovaj tempo nećemo držati sljedećih 112 kilometara, ali optimizam je pobijedio iskustvo i tako smo krenuli kao vukovi gaziti i trošiti zalihe koje će nam itekako trebati na samom kraju.
Ovi jaki poput Potočkog i ostalih ozbiljnih igrača su otišli kao da su se na avion ukrcali, a mi “nešto” slabiji smo ganjali grupu koja će nas povući barem jedan dobar dio rute. Moj kolega, Velimir Kokot, skočio je za prvom grupom gdje su nadnaravni vozači derali asfalt na svakom usponu. Tako se odvojio od moje grupe i ubrzo nakon desetak kilometara nestao. Ja sam ostao s dečkima koji lagano i dosljedno drže jedan solidan tempo.
Iako je manjkalo iskustva u grupi za nekim smjenama i držanjem nekog reda, nekako smo izgurali skoro 40 kilometara zajedno, ali sve se slomilo kad smo došli na raskršće gdje se odvaja kratka 56 km od duge 112 km. Tu smo nas četvero otišli na dugu, a skoro 60 biciklista je produžilo kratkom prema cilju. E više nije bilo smiješno i zabavno, samo nas je četvero i nismo baš svi u životnoj formi :D.
Ruta je usprkos maloj visinskoj razlici bila teška jer je uspon bio dug i konstantan, a spust blag i niste mogli odmarati na spustu, već je trebalo dakako pedalirati. Nakon nekog vremena otpala su nam još dvojca i ostali smo kolega iz triatlonskog kluba u Zadru i ja. On je na kraju vukao malo više mene nego ja njega i objektivno je bio jači. Kako smo se već dovoljno dugo sami vozili, tako sam već počeo sumnjati da ću ući u kategoriju DNF-a (Did Not Finish) jer sam imao osjećaj da kasnimo za prvim i više nego je dopušteno.
Na par dijelova rute je već zavladao mir i na raskršćima smo morali koristiti navigaciju kako bi znali gdje ići obzirom da su volonteri vjerojatno mislili da više nitko ne prolazi, iako nas zadnji auto sa žutim lampama još nije stigao. Kad vas on prestigne, gotovi ste :D. Najgore misli su mi prolazile glavom, Kokot je već na kavi terase hotela sa svim jačim igračima i ponosno uz dozu naslađivanja i glasan hihot čeka mene i broji minute mog kašnjenja.
Kako su volonteri nakon izvjesnog vremena ipak odustali od obnašanja svoje dužnosti, trebalo je koristiti navigaciju kako bi se snašli na raskršćima. Očito nisu očekivali da nas još ima i da dolazimo. Da nisam bio sa još jednim koji je znao put prema cilju, vjerojatno bi se izgubio. Negdje na ravnoj dionici susrećem Kokota koji je, na žalost, ipak krivo skrenuo i tako izgubio minute koja su ga dijelile od mene.
Jedva sam ga ulovio i na kraju smo zajedno ušli u cilj. Triatlonac nas je ostavio za par minuta, ipak je bio jači. U cilju je bilo voća i pića za brzi kratki oporavak. Nakon toga brzo u kućice ostavit bicikle i na organizirani ručak u hotelu. Što god si htio, svega je bilo, jelo se do kraja :).
Nakon toga je uslijedilo proglašenje naterasi hotela uz bazene gdje je velika većina prisustvovala, a glavni i odgovori Toni Dujmenović održao uvodni govor. Organizacijski je falila pokoja “vezica” za nas vozače na stazi, ali cjelokupni dojam je i dalje bio i više nego odličan. Nas su, kao velike vozače, dočekale supruge i djeca uz poklice i pitanja koji smo bili. Nismo bili DNF, to je jedino što smo mogli reći :D, došli smo u zadnjih deset na 112 kilometarskoj ruti sa nekih 800tinjak visinske.
Tempo je bio skoro 32km/h u prosjeku i vozili smo 3 sata i 22 minute. Za nas rekreativce, ovo je bio doživljaj jednog drugog tipa. Da Kokot nije imao tehničkih problema te pogriješio na jednom skretanju, vjerojatno ga ne bih nikad ni ulovio. Ja sam u zadnjih 6 mjeseci od 40 kilometarskih vožnji dogurao do ovih preko 100, a zašto je tome tako, čitat ćete u sljedećim prilozima gdje ćemo pokazati što jedan strukturirani trening s Matijom Kvasinom može donijeti jednom rekreativcu ;).
Nakon proglašenja gdje se nisu čula naša imena, ali je Kokot sve to ipak pofotkao ;), krenuli smo s familijom na bazen, pa masaže, pa opet bazen, pa večera pa u kamp gdje smo prepričavali kilometar po kilometar.
Organizatorima sve pohvale, Falkensteiner Funimation je klasa za sebe, odlična klopa, lijepi i uredni smještaji i svakako preporučujemo da se iduće godine nađete na startu.
Photo: Biker
