Ideja

Ono čemu ste bili svjedoci četiri i pol mjeseca ili točnije 133 dana tek je vrh sante leda s kojom sam se borio gotovo tri godine. Projekt „Giant World Tour“ više je od samog bicikliranja oko svijeta, ali to vam je jasno. Ovako velik i zahtjevan projekt morao se graditi dio po dio, stranicu po stranicu. To je projekt koji je izvukao ono najbolje iz mene, ali i ono manje dobro. Svaka medalja ima dvije strane, pa tako i ovo. U foto knjizi, koja je upravo u nastajanju, pokušat ću do detalja prikazati kako je sve to izgledalo – od ideje do realizacije najmanjeg dijela projekta. A ovo ispred vas uvod je u sve to.

Ideja za put oko svijeta u meni se nalazila već godinama. Kao i Nordkapp po zimi, put od Londona do Istanbula ili Alpe volim reći da je ovaj projekt sasvim, po meni, logičan napredak u mojoj karijeri. Kad jednom krenete na cestu, odnosno putovati biciklom ideje za nove projekte rađaju se upravo na njoj samoj. I kad izađete na cestu, kad se projekt pokrene onda znate da sve napravili sve što je u vašoj moći da projekt zaživi. Što i nije nužno sve potrebno da bi „stvari išle glatno“.

Onaj dio koji se rijetko kad vidi, osim kad se spomene u kakvoj dugoj čitabi na društvenim mrežama, je organizacija. Uvjeren sam da svatko od vas može odvoziti put oko svijeta, ali prije toga potrebno je imati iskustvo. To nije nešto što se može kupiti u dućanu, dobiti preko veze ili dogovoriti na poslovnom ručku. Rad, rad i samo rad. Vaše noge moraju imati kilometara, radnih sati u kojima nije sve išlo po planu. Vaše tijelo mora pretrpjeti šok za šokom. Vi sami morate znati kako se i u kojoj situaciji vaše tijelo ponaša jer prije svakog sranja ono će vam dati vrlo jasan znak kada je dosta, kada je vrijeme za zaustaviti se.

Moj početak je bio sasvim skroman i nekako i danas pokušavam tako raditi, čak i kada su u pitanju projekti na svjetskoj razini. Davne 2011. krenuo sam na prvo putovanje biciklom, bez ikakve profesionalne opreme, s 30+ godina starim biciklom, u prijateljevim tenisicama koje je htio baciti i sa sto eura u džepu. Dogodilo se sve što se trebalo dogoditi da me cesta zadrži – zaljubio sam se, odljubio, vozio po ekstremno visokim temperaturama, imao brda, kiše i vjetra, bio gladan, ali sam došao do cilja. I shvatio sam da se može. Razlika između mene tada i sad je velika, ponajviše što me cesta promijenila, otvorila mi oči i praktički me preodgojila. Međutim, neke stvari, kao što je tvrdoglavost i upornost ostale su. Dapače, još su se povečale.

Bijes, krivnja, nemoć i sve ono što me znalo vući prema dolje na cesti bi mi nekada bilo glavno pogonsko gorivo. Koliko god to nije pametno jer je vrlo lako prijeći granicu svojih mogućnosti i pasti na samo dno. Inat je vrlo moćan alat, samo ga treba dozirati u malim količinama. Ljutnjom na druge, na sveopće stanje, a ponajviše na sebe dani bi mi krvavo sporo prolazili, ali bih prošao tu dionicu, tih 300 ili koliko već kilometara. Bio bih za korak bliže doma, bliže kraju.

Za vrijeme putovanja moj život je ostao doma. Svi prijatelji, obitelj, poznanici i oni koji me prate ostali su iza mene, čekajući da se vratim u jednom komadu. Enormne količine pozitivne energije, ljubavi i riječi podrške svakodnevno sam dobivao preko društvenih mreža. Bilo je i onih koji su strpljivo čekali na svaki moj krivi korak ne bi li dokazali da je ovo prevelik zalogaj za mene. Na sreću, ponavljam, na sreću morao sam biti usredotočen na cestu i nisam mogao u potpunosti pratiti reakcije. No vratimo se na taj „moj život koji je ostao doma“.

Jedna od mojih mana s kojom se borim već dugo vremena je da pokušavam biti dostupan svima. Kad god netko pošalje poruku ili se javi za kavu ja bih znao ostaviti sve i posvetiti se tim ljudima. Nije to toliko loše, tj. ne bi bilo da u jednom trenu nisam shvatio da gubim sebe. Ja više nisam postojao, osoba koja se mora, pazite, MORA pripremati za ovakve pothvate teško može odvajati toliko vremena za druge. I vjerujte mi da to nije nimalo sebična izjava. 29 000+ kilometara nije zajebancija, pogotovo kad se ne radi samo o vožnji bicikla.

Tu je organizacija cijelog projekta, vize, support vozila, pronalazak snimatelja koji će odvojiti svoje vrijeme i pratiti me na putu, promjena rute, poteškoće na granicama. Mogao bih do sutra nabrajati. A „pre-departure“ fazu, odnosno svo ono vrijeme prije samog polaska na put nisam niti uzeo u obzir. Sve one neprospavane noći u kojima sam po bespućima interneta tražio prijeko potrebne informacije kako ovaj projekt u startu ne bih osudio na propast.

Izgubio bih doticaj s ljudima, ali oni najbliži znali su da me moraju pustiti. I za to sam im neizmjerno zahvalan. Oni, pak koji me površno poznaju i gledaju u mene kao momka koji putuje biciklom i koji najednom nema vremena za vožnje i kave nisu pozdravili ovakvu odluku. I nemam im što zamjeriti. Možda će, ako budu čitali ovaj tekst, shvatiti zašto. Ako jednoga dana uzmu u ruke knjigu koju upravo pišem sve će im biti jasno.

Kad izgubite poveznicu s drugima jedino što vam preostaje ste samo vi sami. U mom slučaju i moj pas Ena. Ujutro bih se ustao nešto prije 5, doručkovao večer prije pripremljen doručak i sjeo na trenažer. Tri sata okretanja pedala „na suho“. Ena bi tek tu i tamo podigla glavu na zvuk s laptopa, ali bi brzo shvatila da je to bio tek drugi dio Gospodara prstenova. Pogledao sam sve trilogije koje su me zanimale, par sezona House serije, čak sam na preskokce gledao i Hitnu službu. Bilo što, samo da ne razmišljam o projektu. Sigurno se sad pitate „zašto, pa na projektu se mora raditi!“.

Prilikom svakog odlaska na spavanje i prvog otvaranja očiju iduće jutro u mojoj glavi bi ostala misao na projekt. Ideje su se rađale, neke bih zapisao na papir, a neke bi odlepršale u nepoznato. Mjesta u glavi bilo je sve manje. Nakon trenažera bih prošetao Enu i vratio se za laptop, kada kreće „operativni dio“. Toliko toga bilo je potrebno proći, provjeriti, prekrižiti ili dopisati. Brisati i stvarati. Mali projekti unutar velikog, svakoga dana. Zadatak za zadatkom, svaki puta ispočetka. U nekim trenucima osjećao sam se kao da ludim, kao da je sve ovo neka druga realnost u koju se zakopavam što više radim.

Sastanci sa sponzorima posebna su priča. Dugu sam vremena razmišljao kako pristupiti generalno svima, ali sam shvatio da ukoliko želim pridobiti njihovu pažnju svakome ponaosob moram nacrtati što ja zapravo tu radim. To su ljudi koji sjede u uredima, imaju svoj posao i usredotočeni su na njega kao i ja na projekt. Oni ne znaju koliko je vremena potrebno da se iscrta ruta za cijeli svijet, koliko se ja moram fizički pripremati, kao ni kako će jedan dan na cesti izgledati. U nekim intervjuima su mi, gotovo s podsmijehom znali kazati kako to da niti jedan sponzor nije iz Hrvatske.

Teoretski, to je kriva informacija jer su Giant Hrvatska, grad Orahovica i općina Semeljci podržali projekt, ali znam na što su točno mislili, ali sam i ja shvatio zašto mnoge firme s kojima sam imao sastank nisu dale zeleno svjetlo. Ovo je projekt koji se realizira na svjetskoj razini, a za firmu čiji su potencijalni kupci na području Hrvatske ili regije to ni nema nekog velikog smisla. Drugi razlog je jednostavan – mnogi nisu vjerovali da ću ga završiti. I nisu jedini.

Kroz sve ove godine puno puta susreo sam se „s njima“, s onima koji imaju potrebu dati svoj sud, iako ih nitko nije ništa pitao. Nažalost, kod nas je to običaj, osuditi, pa tek onda pogledati o čemu se tu zapravo radi. Potrebno je puno vremena da se ignorira ta u početku bolna činjenica, ali s vremenom vam takve izjave postanu smiješne. Toga su svjesni i „oni“, pa se jednostavno izgube.

Po dolasku s puta jedna vrlo draga osoba pitala me jesam li ispunio svoja očekivanja. Gledao sam prema njoj i nisam znao što odgovoriti. Naravno, s obzirom na okolnosti, broj ljudi koji su sudjelovali unutar projekta i rezultatima istog najmanje što mogu kazati je da smo napravili nevjerojatan podvig. Svi mi, ne samo ja. Ne trudim se biti lažno skroman, ali pokušavam čvrsto stajati na zemlji. Odgovor na pitanje o očekivanjima tek nedavno, dok sam radio pauzu od bicikliranja, došao je sam od sebe.

Sjedio sam u kafiću, otpio prvi gutljaj kave i shvatio da to još uvijek nije to. Napravio se velik posao, ubio sam se od umora, izgubio 17 kilograma, prešao kilometre i kilometre na četiri kontinenta, ali...to još uvijek nije to. Sad vidim da je ispred mene vraški posao i puno, puno učenja i ulaganja u sebe. Ovaj projekt mi je otvorio oči i ukazao na koje poteškoće moram paziti prilikom idućeg putovanja. Ponajviše oko organizacije. Ajmo kazati da sam se fizički i psihički dobro pripremio. Tu su išćekivanja ispunjena 100 %. S druge strane, u logističkom dijelu sam podbacio. Ako želim raditi velike stvari, velike projekte u smislu da ću razvaliti zimu u Norveškoj ili Afriku sa solo vožnjom i sve to dokumentirati onda i taj zapis mora biti na visokoj razini. U suprotnom, bolje je ostati doma i raditi nešto sasvim deseto.

Photo: Osobna arhiva