Biker: Matija, prošlo je nešto malo više od godine dana kada si posljednji puta dao intervju za Biker! Obzirom smo se tada malo više bavili tvojim rezultatima sada bi voljeli porazgovarati još malo detaljnije o tebi, ali i sezoni koja je iza tebe. 

Biciklizmom si se počeo baviti sa dvanaest godina? Što je i tko je utjecao na tvoju odluku da se počneš baviti upravo biciklizmom?

Matija Kvasina: Najveći utjecaj imao je moj polubratić iz Nove Gradiške koji me davne, ratne, 1992. godine povukao sa sobom u klub koji se dizao iz pepela i to u Novoj Gradišci gdje sam spletom okolnosti te godine i živio. Tog ljeta sam selio u Zagreb gdje sam odmah po dolasku potražio biciklistički klub. Pronašao sam Metaliu Comerce Zagreb gdje sam se i po prvi puta registrirao.

Biker: Odmah si krenuo u program treniranja ili je to išlo drugačijim putem?
Matija Kvasina: Prva sezona je bila više muka! Puno neozbiljnosti, straha i lijenosti! Sramežljiv uplašen dečko sa sela koji se nije baš najbolje snašao u velikom gradu. Tek nakon propalih zimskih priprema sezone '92/'93 te propuštene šanse da odem na klubske pripreme, počeo sam ozbiljnije trenirati po hladnom Zagrebu dok su ostale klubske kolege trenirale po Istri.

Biker: Pamtiš li možda svog prvog trenera ili pak možda svoje klubske prijatelje i kolege?
Matija Kvasina: Puno mi se tu imena sad provlači po glavi. Nažalost, iz Nove Gradiške se po imenu samo sječam polubratića, Željko Lebeda i jednog od tadašnjih trenera, Željko Mokrički. Iz Zagreba ostaju zauvijek upamćeni Frano Grabušić, svima više poznat kao trener CANA legenda te Eugen Pleško koji me je „gradio“ u mladim danima pa sve do kategorije seniora. Dosta veliki utjecaj u svemu tome imali su i Tomislav Elkasović, Vedran Benović, Dino Zuban, Blaž Štefanek, Domagoj Elkasović, Željko Muža, Tomislav Tadić i još mnogi drugi.

Biker: Da li su u tebi odmah vidjeli potencijal ili ti je trebalo neko vrijeme da se izboriš za svoje 'mjesto pod suncem'?
Matija Kvasina: Nakon propale sezone zimskih treninga te propuštenih priprema primio sam se ozbiljnijeg treninga za neke dječje pojmove te pobijedio na otvaranju zagrebačke biciklističke sezone, odnosno na kronometru na Jarunu. Tu  sam iznenadio klub, trenera i sve ostale. Nakon toga se krenulo u ozbiljnije treninge koji su kroz godine pokazivali sve bolje rezultate. Nakon te sezone više mi nisu bili problem niti zimsko trčanje, utezi, Sljeme ali i sve ostalo što smo po zimi radili.

Biker: Kada je i kako krenuo tvoj ozbiljniji početak treniranja? Tko te najviše pogurao?
Matija Kvasina: Kad zavrtim film mogu reći da me poguralo ranije spomenuto društvo. Imali su malo čudnovate metode koje su u meni probudili neku silu koja se s vremenom pretvorilia u jedan dobar potencijal za rezultat na utrci. U to vrijeme nismo pratili internet niti smo imali neke idole osim onih koje smo vidjeli na posterima kod Pleška u radionici ili svlačionici. To su tad bile slike Merckxa, Induraina, Fignota itd. Nisam tada uopće znao tko su ali su izgledali super na posterima. Najveći motivator smo si bili mi sami jer smo si svaki trening pretvorili u utrku i natjecanje. Tko će brze pedalirat, trčat, jest... Čak smo jednom imali natjecanje tko će podnijeti veću temperaturu pod tušem... Da u potpunosti odgovorim na ovo pitanje trebao bi jedno par izdanja Bikera (smijeh)!

Biker: Sijećaš li se svoje prve utrke? Kako si prošao? Dali je odmah pala pobjeda ili si na nju morao čekati neko vrijeme?
Matija Kvasina: Prva utrka bila je ekipno prvenstvo Hrvatske u kategoriji početnici. Moja ekipa B.K. Metalia Comerc Zagreb je pobjedila. Tu se sad malo gubim s godinama, to me uvijek muči! Na medalji piše '93 godina, a ja sam uvjeren da sam se u Zagreb doselio '92 pa sad ni sam neznam!

Biker: Kada si potpisao svoj prvi profesionalni ugovor i sa kojom ekipom?
Matija Kvasina: Prave profesionalne vode sam vidio tek 2009. godine u Italiji. Prije toga sam vozio u jako ozbiljnoj ekipi iz Slovenije, Perutnina Ptuj. Međutim, oni nisu nikad na papiri imali status profesionalne ekipe mada smo tako izgledali, ponašali se i isto tako radili rezultate na visokom nivou. Klubsko vodstvo nije smoglo hrabrosti da nas ubaci u profesionalni razred. To ih je i na kraju koštalo jer se klub, koji je harao na utrkama po Europi, totalno raspao tj. sveo na mlađe kategorije.

Biker: Kakvi su uopće uvjeti u tom svijetu? Članovi momčadi koji voze mega popularne utrke ala Tour de France, Giro ili pal Vueltu zasigurno i dobro zarađuju. Kakav je slučaj bio sa tobom i sa tvojim ekipama? Dali si mogao, tj.dali možeš preživiti od plaće ili moraš i dodatno raditi?
Matija Kvasina: Zaradim dovoljno da prehranim obitelj i sebe i da radim ono što me najviše veseli. Ali kad je glava glupa tijelo trpi pa se tako sad mučim iz sezone u sezonu, a znam da sebi ne ostavljam neke temelje za budučnost.

Biker: Obitelj ti ne velika podrska? Prate te na natjecanjima ili ipak ostaju kod kuće?
Matija Kvasina: Skoro pa 95% utrka u sezoni se održavaju van Hrvatske tako da idem stalno bez njih. Kad god se pronađe prilika za nastup doma oni naravno dolaze dati svoju podršku.

Biker: U biciklizmu su ti oba brata! Najmlađi tek ulazi pod svijetla pozornice, a mlađi je prestao sa aktivnim natjecanjem! Kako to da ste baš svi na biciklima?
Matija Kvasina: Tako to ide! Biciklizam je nevjerojatna zaraza! Vjerujem da većina koja ga proba skoro pa nikad više i ne prestane. Tako je i s braćom. Probali su jer su vidjeli meni i ta virusna zaraza ih je preuzela, povukla i vuče ih sve dalje i dalje.

Biker: Imaju li ti i djeca afinitete prema biciklima ili budu rađe svirali tamburice? :)
Matija Kvasina: Nažalost ili na sreću, za sada se samo sin polako navlači na bicikl. Teško mi je govoriti mu NE, kad ponekad i meni odgovara poslije treninga otići s njim napravit par kilometara. Veseli me naravno što pokazuje i velike afinitete prema glazbi pa tko zna, možda ga uspijem na vrijeme „izliječiti“ i prebaciti u glazbu.

Biker: Protekle sezone bio si član austrijske ekipe?
Matija Kvasina: Druga sezona u Austriji, a kako je za sad potvrđeno, ostajem još jednu u dubokoj nadi da bih mogao ostati tu do kraja karijere ili kraja kluba! Do sada sam u svojoj karijeri doživio propast tri kluba za koje sam nastupao. S ovim sam konačno pronašao sigurnost i stabilnost! Nadam se da će opstati do kraja.

Biker: Naslov prvaka Hrvatske nije ti izmakao! Pobjedio si i odnio tu vrijednu titulu u društvu vrlo poznatih i cijenjenih biciklističkih imena. Sigurno nije bilo lako?! 
Matija Kvasina: Ne postoji utrka koju je lako pobijediti. Postoje u biciklizmu i show utrke u kojima se pobjednik zna i prije starta, ali ni njih nije jednostavno pobjediti. Čak bi rekao da što je manje natjecatelja na startu skoro pa je teže pobjediti! Ne mislim u smislu fizičkog napora, već više u smislu psihičkog! Tada se zna da moraš paziti, od prvog do zadnjeg metra, i da nema ekipe koja će napraviti tvoj posao itd.

Biker: Velik dio domaće, a uvjereni smo i inozemne javnosti, zapamtio te nakon ovogodišnjeg svjetskog prvenstva. Dali je uopće bio plan rani napad ili je sve bilo splet okolnosit? U svakom slučaju bilo te je lijepo vidjeti u bijegu. 
Matija Kvasina: Plan ekipe je bio osigurati bijeg jednome od naša tri predstavnika te se potruditi da jedan od njih dođe sretno do cilja u što boljem plasmanu. Mene je prije starta ulovila inspiracija da moram uloviti bijeg, te se nisam predavao dok u tome nisam uspio. U trenutku kad sam osigurao bijeg dao sam sve od sebe da taj bijeg dobije što više vremenskog, odnosno medijskog prostora jer sam znao da sam cilj utrke neću vidjeti. Kao reprezentacija od samo tri predstavnika smo funkcionirali savršeno te smo izvuklu i više od maksimuma. Uz malo sreće, Đurasek se moga još bolje plasirati u samom finalu.

Biker: Kakva je situacija sa kolegama u reprezentaciji? Pomažete li si i svaki gleda samo sebe?!
Matija Kvasina: Ovisno o situaciji, pomažemo si koliko nam uvijeti to dopuštaju. Postoje trenuci gdje ego pojedinca prevlada pa gleda samo svoju korist, a ne gleda sliku jednog kolektiva kao što je reprezentacija. To su stvari koje su neizbježne u ovom sportu koji nije kvalificiran kao ekipni, a zapravo je ekipa ta koja osigurava plasman pojedinca. Dok netko u UCI-u ne promijeni način bodovanja uvijek će biti onih koji ganjajući svoj ego i rezultat gaze sve pred sobom jer znaju da se samo njihov rezultat vrednuje. Malo sam otišao sa time... Kad Hrvatska reprezentacija nastupi na utrkama preslaba je da bi bila opasan konkurent velikim silama pa se sve svodi na iskorištavanje ostalih te čuvanje vlastite energije za evenutalnu borbu u finalu.  Kao što sam već napomenuo, ove godine smo kao momčad od tri čovjeka izvukli i više od maksimuma kad se gleda uloženo/dobiveno te naše trenutno stanje kao države u svijetu biciklizma. Nažalost, kao država smo manji od mrava, bez obzira što imamo par pojedinaca koji se istiću!

Biker: Tempo takve utrke vjerojatno je urnebesan! Kako to preživljavate? Što jedete, što pijete?
Matija Kvasina: Voda, izotonik, napici, gelovi, energy barovi, home made one bite sendviči (slatko slani) itd.

Biker: Kakvi su planovi za sezonu? Na kojim utrkama ćeš nastupati? Koja je tvoja uloga u momčadi?
Matija Kvasina: Klub želi od mene više pobjeda! Oni, za razliku od mene, vjeruju još više u moj potencijal i znaju da uz malo sreće i pameti mogu donijeti puno više kvalitetnih rezultata. Također, traže od mene da usmjeravam ekipu i mladež, što također prihvačam i radim s velikim zadovoljstvom.
Teško pronalazim jedan generalni cilj već svaku utrku startam na pobijedu, što osobnu, što s ekipom! Tako se po potrebi prebacujem iz uloge prvog lidera, do uloge najboljeg pomagača.

Biker: Kad i gdje krećete sa pripremama? Zimski period je iznimno bitan pa većina profesionalaca odlazi u toplije krajeve! Kuda ćeš ti?
Matija Kvasina: Ove godine će moja baza biti Dalmacija, za razliku od prijašnjih godina kada je to bila Istra. Kako na početku ne vozim utrke u jako toplim krajevima nije mi potrebno odlaziti negdje daleko. Naša Dalmacija pruža toliko toga jednom biciklistu za zimske treninge da je bespotrebno odlaziti negdje drugdje. Mišljenja sam da  bi se trebalo fokusirati na to da sve te bicikliste probamo dovesti kod nas. Da se pravilno radilo, s utrkom Jadranska Magistrala koja se nekad prije održavala, možda bi i Dalmacija danas bila napućena biciklistima kao i Španjolska.

Biker: Kakva je situacija sa motivima? Koliko je teško/lako svakodnevno se motivirati i ostati normalan u svijetu biciklizma?
Matija Kvasina: Postoje usponi i padovi. Motiva za sad još uvijek pronalazim na raznoraznim mjestima i situacijama. Najgori period za mene je vrijeme pauze kad vidim da svi koje poznajem pogotovo u Zagrebu i okolici rade i lagano treniraju, a ja sam na godišnjem usred jeseni. Premalo vremena za pokrenuti neki veći projekt a previše slobodnog vremena. U posljednje vrijeme najveći mi demotivator kad me netko koga ne viđam na svakodnevnoj bazi upita: „Pa šta ti još voziš? Do kad misliš? Što ćeš kad završiš?“ Takva pitanja me znaju izbaciit iz tračnica, ali onda se brzo primim treninga, vidim gdje sam, šta sam, šta me veseli, zanima i u čemu sam „dobar“! To mi daje novu energiju i motivaciju.

Biker: Dosta često te znamo vidjeti na MTB biciklu! Pobjedio si i na plitvičkom maratonu, a redovan si gost i organizator zimske ciklokros lige! Planiraš li nešto dugoročnije i konkretnije što se tiče MTB-a?

Matija Kvasina: MTB me počeo privlačiti ozbiljnije tek unatrag par godina. Koristim ga kao terapiju od cestovne vožnje, prometa i asfalta. Na MTB-u više uživam u prirodi te se više borim sa  drugim problemima, kao npr. materijali, priroda, tereni, koncentracija itd. Čak pokušavam tehnike i hrabrost stečene u šumi ukomponirat u cestu. Moram priznati da pomaže. Dobivam više samopouzdanja na cesti, na utrci, zavojima i nizbrdici. MTB je za mene baš uživanje i terapija. Ne vidim se nikada na utrkama svjetskih kupova al' rado dolazim u Hrvatskoj na maratone, pogotovo ako mi se uklope u raspored. Tako je na primjer bilo s plitvičkim maratonom. Došao sam u subotu navečer iz Slovačke sa utrke Tour De Slovakie te se uputio drugi dan direktno na start. Žalim možda što sam se uplašio Trans Dinare. Ona mi  je djelovala nekako preopasna, a i nisam u tom trenutku imao zadovoljavajući bicikl tj. materijale. Nadam se da me slijedeće godine neće pratiti takva sudbina, ali kako za sada vidim velike su šanse da neću biti slobodan u tom periodu s klubskim obavezama.
Što se samog ciklokrosa tiče to mi je do prošle godine bila disciplina koju nisam mogao smisliti! Sad, kako se malo više vozim po šumama, sam konačno shvatio koliko je uzbudljiva te koje su njene prednosti. Super je recimo što se možemo okupiti i isforsirati u kratkom vremenu, a da pritom ne smetamo prometu, ne radimo prijetnju ni smetnju nikome. Cestovni biciklizam je kompleksniji što se tiče organizacije. Daje to jednu posebnu čar, ali ovako s ciklokrosom imam mogućnost približiti ljudima bicillizam na jedan relativno jednostavan način. Kako sada imam malo viška vremena pokušavam pomoći koliko mogu, a možda se jednog dana kada prestanem primim ozbiljnijeg posla i dignem to na veći niovu.

Biker: Doping se nažalost vrlo često veže uz biciklizam! Dali si se u karijeri susretao sa njime? Imaš kakvu čarobnu tableticu za ekipu iz Bikera ili da se držimo "alternativnih" pripravaka (domaći čvarci, kobasice...)?
Matija Kvasina: Doping mi je najslađa tema! Također, jedna je od onih koja bi popunila godišnje izdanje Bikera! Bolje da se s njom ne teretimo previše. Rečeno je tu svega i svačega. Mogu dodati samo jednu od svojih teorija. Ide nekako ovako. Armstrong je sve priznao. Sve se zna. Što, kad, koliko i kako. Pa jel onda moguće da nekoga s ceste ulovimo, sve to mu priuštimo i on će pobijediti 7 grand tour-eva? Nema šanse! Doping nikada nije pobijeđivao utrke! Možda je imao utjecaja, ali glava sportaša je ono što radi rezultat i ono što radi razliku od šampiona i prosječnog čovjeka (biciklista)!
Za Biker bi rekao samo rad tj. trening i mirna koncentrirana, namotivirana glava. Pazite na dostatan trening, odmor i naravno pravilnu prehranu, koliko nam društvo to dopušta. Jedna od mojih filozofija je i manje slatkog, industrijskog, a više mesa i mesnih prerađevina.

Biker: Tko ti je najbolje društo za trening i gdje najčešće treniraš?
Matija Kvasina: Veliku većinu vremena soliram! Tu i tamo si tražim neko društvo u okolici, ali budući da u blizini nemam pravog sparing partnera to se ponekad meni pretvori u gnjavažu, a drugima u preveliku muku obzirom ih tjeram do krajnjih granica. Nažalost, nasuprot onome što većina misli, bicilizam je muka! Treba se znati pomučiti do onih granica nepodnošljivosti  tj. nenormalnosti ali opet treba znati kad se daje maksimum, a kad se špara i vozi taktički. Najviše vremena u godini provedem na cestama Samobora, Žumberka i Medvednice. Samo brdo, brdo, ravno, ravno i tako u krugove.

Biker: Prolistaš li koji puta Biker ili zaviriš na našu web stranicu?
Matija Kvasina: Svako toliko kupim Biker, a vjerovali ili ne, to je jedini časopis koji kupujem! Čak ni dnevne novine nemam navike kupovati. Biker se pročita i prolista više puta, uzduž i poprijeko. Bilo bi super da su drugačije prilike pa da se ima više za čitati! Usuđujem se reći da web pogledam rijeđe nego časopis. Neznam zašto!? Nije mi još u favoritu, pa valjda zbog toga. Nisam ja neki web freek. Kompjuter najviše koristim za igranje igrica i komunikaciju.

Biker:Tvoja poruka čitateljima Bikera za kraj?
Matija Kvasina: Vozite se, vozite i samo vozite! Al ipak, toplo preporučam svima da se ponekad bez straha natjeraju na biciklu dati svoj maksimum! Kako bi se reklo, ispustite svoju dušu na biciklu. Vjerujte mi, kad prođe onaj inicijalni umor osjećat ćete se puno bolje i zdravije! Ono što je po meni najvažnije, osjetit ćete život kao nikada do sada!

Photo: Biker, Bellotto Cycling Wear, Turul Ciclist Al Sibiului