Nažalost, stvarnost je takva da se ozljede događaju, te mislimo da je nužno da uz informacije o rehabilitaciji čitatelji budu educirani i o prevenciji ozljeda u biciklizmu, pri čemu ne mislimo samo na kupnju kvalitetnijih guma i servis vaše vilice, već na prevenciju „tihih“ ozljeda, koje su podmuklije, te je njihova rehabilitacija redovno mukotrpnija, i u pravilu traje dulje. Iz vlastitog iskustva, opet masa novaca koji ulažem u biciklizam, ide u tehniku, gdje je „jako“ bitno da vilica finije radi, da kočnice imaju modulacije ili da gume na cestovnom biciklu teže 30 grama manje, dok se ulaganje u vlastito tijelo, sve dok nešto ne „zaškripi“, zanemaruje.
Ova serija članaka podijelit će se na prvi dio-najčešće ozljede u biciklizmu, te na drugi dio – izokinetičku dijagnostiku i rehabilitaciju. Zbog opširnosti materije, pokrit će se u dva članka u časopisu, te ćemo vam prikazati i izokinetičko testiranje u centru Kaliper, koji ćete, ako imate sreće i uz pomoć osvještenja koji se nadamo da će izazvati ovaj članak – obaviti prevencijski i smanjiti mogućnost ozljede. Oni s manje sreće će, pak, u centru Kaliper moći obaviti rehabilitaciju na neinvanzivan način.
I ova serija članaka bit će strukturirana na isti način kao i prethodni, „jedan od vas“ – rekreativni biciklist – suradnik časopisa Biker, posjetit će centar Kaliper i obaviti (na sreću) preventivno izokinetičko testiranje, te dati svoje dojmove, dok će se stručni dio teksta ostaviti dr. Nataši Desnici iz centra Kaliper, kojoj još jednom iskazujemo zahvalnost na pomoći u pokrivanju do sada neobrađenog područja od velikog interesa. Krenimo onda sa stručnim informacijama o ozljedama u biciklizmu dobivenim od dr. Desnice;
NAJČEŠĆE OZLJEDE
U BICIKLIZMU
Kod biciklista postoje dvije glavne vrste ozljeda. Jedno su akutne ozljede nastale padom s bicikla, koje često znaju biti dramatične i teške, ali u pravilu se brže i kompletnije saniraju. Druge su kronične ozljede/oštećenja, koje možemo smjestiti u simptome prenaprezanja, koje polagano nastaju, ali se teško i dugotrajno liječe.
Među ozljedama, daleko najčešće su površinske ozljede kože, kada padom s bicikla dolazi do oderotine površnog sloja kože (abrazija), često i većeg opsega. One čine oko 70% svih biciklističkih ozljeda, a najčešće su zahvaćeni kuk, lakat i koljeno. Ranu je potrebno dobro očistiti, dezinficirati i zaštititi, kako bi spriječili nastanak infekcije. U novije vrijeme sve se više koriste polupropusni flasteri s hidrokoloidnom masom, čime se stvara vlažan milije – ne stvara se krasta, već brže nastaje novi, mladi epidermis. Stvaranjem gela u kontaktu s ranom, ubrzava se cijeljenje rane, smanjuje bol, te smanjuje mogućnost infekcije.
Također česta su i nagnječenja (kontuzije) određenih dijelova tijela. U tom slučaju potrebno je što prije staviti led na zahvaćeno područje, po mogućnosti prije nego se razvije oteklina.
Među prijelomima najčešće dolazi do loma ključne kosti, zatim rebara, ruku, nogu itd. Kod terapije fraktura, pogotovo ekstremiteta, nakon što je fraktura adekvatno sanirana, potrebno je ukazati na značaj što ranijeg početka rehabilitacije. Najbolje je krenuti s izokinetičkim vježbama u kojima se programiranim vježbanjem, omogućuje jačanje mišića, sprečava propadanje muskulature, a sve bez opterećivanja pripadajućih zglobova. Time se postiže maksimalno brz oporavak i što skoriji povratak sportskoj aktivnosti.
Naravno, najopasniji lom je fraktura lubanje, koja također spada među ozljede tipične za biciklizam. Smrtnost kod biciklističkih ozljeda u 75 % čini ozljeda glave. Ovdje svakako valja istaknuti važnost nošenja kacige, kako među rekreativcima, tako i među natjecateljima.
Sindromi prenaprezanja česti su kod svih sportaša koji se aktivno bave natjecateljskim sportom, pa tako i kod biciklista. Ovdje, najčešće su rezultat krivog treninga, treniranja u prevelikom opsegu, prenaglog povratka treningu nakon ozljede - odmah trenirajući u prejakom režimu uz nedovoljan oporavak, krive pozicije na biciklu, disbalansa određenih mišićnih skupina i sl. Uglavnom nastaju polako i podmuklo, a potrebno je dugo vremena da se potpuno izliječe. Kod sindroma prenaprezanja dolazi do zbrajanja mikrotrauma na mjestima najizloženijim opterećenju, a najčešće su pogođeni zglobovi, te tetive na mjestu njihovog pripoja.
Kod biciklista najčešće su zahvaćena koljena, u smislu chondromalacije patele (oštećenja hrskavice), te tendinitisa (upale) ligamenta patele, a od ostalih dijelova tijela, najčešći su tendovaginitis na podlaktici i peritendinitis Ahilove tetive. U terapiji sindroma prenaprezanja koristi se krioterapija (primjena hladnoće u terapijske svrhe), odmor, odnosno znatno smanjenje intenziteta treninga (i njegova kvalitativna modifikacija), te izokinetička rehabilitacija. Izokinetičke vježbe naročito se preporučuju u prevenciji sportskih povreda. Naime, nakon testiranja koje daje precizan, dinamički status muskulature, mogu se ispraviti svi eventualni deficiti i disbalansi muskulature, kako između lijevog i desnog ekstremiteta, tako i među pojedinim mišićnim grupama. Ciljanim jačanjem muskulature znatno se smanjuje opterećenje na zglobove, a njihovim uravnoteživanjem dolazi do ravnomjernijeg opterećenja i smanjene mogućnosti prenaprezanja i povrede.
Dugotrajne kontinuirane vibracije u toku višesatnih treninga mogu u rukama, koje su izložene stalnom pritisku, izazvati osjećaj pečenja, trnjenja, gubitak osjeta, hladnoću, tremor i slično. Isto može se osjetiti i u nogama zbog pritiska šprinterica na tabane; stoga treba pripaziti na oblik šprinterica (a i da ne budu previše stegnute), način pedaliranja, te da noge i ruke budu dovoljno utopljene za vrijeme treninga.
Među deformacijama skeleta kod biciklista je tipična tzv. biciklistička grba, koja nastaje stvaranjem kifoze u torakalnom dijelu kralješnice uslijed dugogodišnjeg prisilnog položaja na biciklu.
Česti su i bolovi u vratu (najviše je opterećen musculus trapesius), te lumbalnom dijelu kralješnice, zbog prisilnog položaja na biciklu. Preporuča se pokušati promijeniti poziciju na biciklu, uz obavezno istezanje prije i nakon treninga.
Bolovi u mišićima velik su problem kod svih sportaša, pa tako ne zaobilaze niti bicikliste. Nastaju oko 24-36 sati nakon sportske aktivnosti, tako da se smatra da im uzrok nije nakupljanje mliječne kiseline (koja se kompletno ukloni iz mišića već u 30 do 60 minuta), već mikrotrauma mišićnih vlakana. Jaki napori izazivaju lokalizirano oštećenje membrane mišićnih vlakana i kontraktilnih elemenata. Kroz 24 sata oštećeni mišići oteknu i postaju bolni, a kemijski iritansi se otpuštaju iz oštećenih vlakana, stvara se upala i stimuliraju receptore za bol. Također, za vrijeme mišićnog rada pojačava se cirkulacija u tim mišićima, koja uzrokuje dodatan otok mišića, te povećava pritisak na živčane završetke za bol. U terapiji, preporučuju se laganiji treninzi, istezanje prije i poslije mišićnog rada, korištenje saune, krema za opuštanje i sl., a od medikamenata koriste se aspirin i drugi protuupalni lijekovi. Kod kroničnijih oštećenja muskulature, pri povratku na bicikl, potrebno je polagano pojačavati snagu i izdržljivost, jer mišići, tetive i ligamenti trebaju puno vremena da se adaptiraju na specifičnu sportsku aktivnost ili način kretanja.
IZOKINETIČKA DIJAGNOSTIKA
Jedan od osnovnih parametara opće fizičke spreme, kod profesionalnih ali i rekreativnih sportaša, kao i u općoj populaciji, jest snaga mišića. Osim maksimalne snage, bitan je i pravilan odnos snage različitih mišićnih grupa, pogotovo onih vezanih u isti kinetički lanac. Mišići služe kao glavni stabilizatori zglobnih sustava, koji su zbog svojih morfološko-funkcionalnih osobina naročito osjetljivi. Zglobovi su relativno neelastični, a moraju kompenzirati najveći dio stresa lokomotornog sustava. Posljedično, naročito su podložni ozljedama, a jedina zaštita im je jaka, dobro uravnotežena muskulatura. Da bi se pravilno i uspješno jačao mišićno-zglobni sustav, neophodna je odgovarajuća kvalitativna i kvantitativna dijagnostika koja će omogućiti pravilan odabir vježbi te, posljedično, dovesti do uravnotežavanja i optimalizacije stanja. Jedan od najnaprednijih postupaka za ispitivanje relevantnih parametara u tom sustavu jest izokinetička dijagnostika. Izokinetičkim testiranjem dobivamo:
- detaljan i egzaktan uvid u snagu
pojedinih mišićnih skupina
- odnos agonista i antagonista,
- usporedbu istih mišićnih grupa na
desnoj i lijevoj nozi
- izdržljivost
- opseg pokreta u testiranom zglobu i drugo.
Dobiveni podaci izuzetno su značajni za svakog rekreativnog i profesionalnog sportaša, budući da omogućavaju jačanje određenih mišićnih grupa, te precizno planiranje treninga. Efikasnost treninga tako se znatno povećava ciljanim radom, a također se sprečava velik broj ozljeda, koje su uvijek velika opasnost.
ŠTO DALJE?
Vjerujem da ste prepoznali neke od svojih problema navednim u stručnom dijelu teksta, jer ja znam da sam svoje probleme prepoznao u bar 3 navrata u gornjem tekstu, i da neću više zatezati sprinterice do granice boli .
Sada kada ste upoznati s ozljedama i općim pojmovima izokinetičke dijagnostike, u idućem broju ćemo obraditi samo izokinetičko testiranje koje se vrši u centru Kaliper. Ukoliko ne želite čekati idući broj Bikera za upoznavanje s detaljnom analizom, ili već sada imate tegobe pri kojima vam izokinetičko testiranje (i moguća rehabilitacija) mogu pomoći – pravac u Kaliper. Ali ako nemate tegoba - ono što bih vam ja preporučio je prvo Spiroergometrijsko testiranje gdje se vidi opće stanje organizma – a kad se vidi stanje organizma i kad porazgovarate s dr. Desnicom o tegobama koje vas muče – znat ćete što dalje, jer i mala bol u koljenu može eskalirati u nešto teže, ili se korigirati na vrijeme i omogućiti vam da ste umjesto na rehabilitaciji u daleko ljepšem okruženju šume ili ceste u prirodi.
