Još od trenutka kada je kao iz vedra neba odjeknula vijest da će Mercedes - Benz UCI MTB World DHI Cup stići na Lošinj, tj.da će se cijela sezona tog najznačajnijeg gravitacijskog natjecanja otvoriti baš u Hrvatskoj dileme nije bilo, znali smo da je i Bikeru mjesto u Velom Lošinju. Iako smo krajičkom oka pratili utrku na Lošinju proteklih godina teško je bilo čak i pomisliti, a kamoli staviti "ruku u vatru", da ćemo na otoku vitalnosti u travnju 2018. godine gledati najbolje spustašice i spustaše svijeta.
Međutim, u petak 20. spakirali smo kofere i odlučili taj povijesni spektakl doživjeti uživo, kao da smo se i sami morali uvjeriti da sve ovo nije neki san. Bojali smo se puta i potencijalnih gužvi međutim problema niie bilo ni najmanje, čak niti na trajektu na kojem je još biloi mjesta. Iako je većina na trajektu govorila baš o utrci očito je velik broj publike već bio dolje i očito si je dosta njih uzimalo godišnji odmor za odlazak na istu. Na ulasku u trajekt zapazili smo velik broj stranih automobilskih registraciia, ali i pozitivnu atmosferu svih. Stres nam nije stvarala ni poprilično visoka temperatura ali ni činjenica da propuštamo 4.etapu Tour of Croatia koja je baš ulazila u samu završnicu u susjedstvu, u Crikvenici. Malo nas je iz takta izbacila ciiena 3 sladoleda od 60 kn na trajektu ali ne ide se na utrku UCI MTB World DHI Kupa svaki dan, tješili smo se i naručili i drugu rundu. Od stranaca najviše smo primjetili onih iz susjedne Slovenije, što i nije toliko čudno obzirom su i organizatori utrke baš iz Slovenije, ali i da je Slovenska spustaška scena na nekoliko stepenica višoj razini od naše. 
Na otoku Lošinju smjestili smo se u Poljani, točnije u Poljana kamp naselju svega 3 kilometra od Malog i 6 kilometra od Velog Lošinja. Na recepciji kamp naselja koji je trenutno u fazi posljednjih priprema za nadolazeću sezonu dočekali su nas ljubazni domaćini ali i promo materijali otoka, mjesta te utrke što nam je bio jasan pokazatelj da cijeli otok živi za ovu utrku. Nije bilo kutka na otoku a da se nije spomenjala utrka koja će očito zauvijek ostati zapisana u svim sportskim almanasima Lošinja, ali i Hrvatske. Da je biciklizam i bez obzira na ovu utrku prisutan na otoku potvrdili su nam i u Bike Pointu, središnjoj točci u koju navraćaju svi oni koji voze bicikl i pritom se nađu na otoku. O Bike Pointu, našem domaćinu ali i o kamp naselju uskoro i opširniji osvrt jer oni to uistinu i zaslužuju, a sada se posvećujemo natjecanju zbog kojeg smo i došli na Lošinj.
Dan našeg dolaska na Lošinj, petak, obilježili su treninzi i prvo službeno mjerenje vremena na stazi, ali i nekoliko težih padova natjecatelja koji su samo potvrdili da će staza bili "tvrd orah" i pravi ispit čak i za najbolje. U zavojima je toga dana završio i svjetski prvak Loic Bruni (Specialized Gravity) koji se nažalost nije uspio oporaviti do kraja vikenda..
Utrka na Lošinju bila je od početka pravi test za sve one koji su kroz slobodne treninge tražili najbrže linije i ganjali najbolja vremena jer "mina" u obliku oštrog kamenja bilo je na svakom centimentru staze. 
Sa stazom dužine 1.3 km koja započinje na vrhu Sv. Ivan, a završava u samom centru Velog Lošinja, prvi smo se puta uživo susreli u subotu, baš za vrijeme službenih kvalifikacija na kojima je velika skupina natjecatelja iz cijelog svijeta pokušala izboriti najbolji mogući plasman i ulazak u nedjeljno finale. Staza se zahvaljujući brojnim vožnjama naizgled "ispeglala" međutim s time se sigurno nisu složili svi oni koji su proteklih dana bušili gume, slamali obruče, pigali i drobili žbice... a takvih je bio pozamašan broj. Težinu terena vrlo brzo su spoznali svi oni koji su se pješke zaputili po i oko staze. Ne čudi stoga što je otok vitalnosti ubrzo među natjecateljima prozvan otok brutalnosti.
Međutim i bez obzira na sve, valjalo je zapljeskati eliti koja je doslovno "drobila" lošinjsku ljepoticu i zahvaljujući kojoj je sve to izgledalo tako jednostavno, pa čak i prolazak kroz ogromne početne skokove ili npr. "Zarja section" na kojem se i u subotu i u nedjelju okupio zasigurno najveći broj gledatelja. Među njima, najviše se ponovno mogao čuti slovenski jezik, ali niti drugih nije izostalo, dapače čulo se i hrvatskog. Logično, zar ne? Upravo su domaći navijači najzdužnije bodrili članove hrvatske DH reprezentacije koji su nastojali dati sve od sebe ne bi li u subotu pokušali ući u finale, međutim sve je ostalo samo na pokušaju. Na njihovu, ali i našu žalost. Zaostatak je na kraju ipak bio prevelik. Šteta za njih ali s druge strane nema im se što zamjeriti. Ivan Bašić, Berislav Topol, Frano Liović i Mislav Bukovski zauzeli su 110., 113., 115. i 120. mjesto. 
"Živ sam, zdrav sam i u komadu sam" izjavio je nakon utrke Topol, a najbolje plasirani Hrvat Bašić dodao je kako je jako zadovoljan svojom vožnjom i postignutim vremenom, ali i kako je potrebno još puno trenirati za postizanje nekih boljih rezultata. Kvalifikacijsku je vožnju ukupno završilo 22. natjecatelja u ženskoj i 124. natjecatelja u muškoj kategoriji, ali u nedjeljnom finalu bilo je mjesta samo za njih 60. 
Najbolje vrijeme subotnjih kvalifikacija postavili su Rachel Atherton (Trek Factory Racing DH) i Brook Macdonald (MS Mondraker Team) i njihov san na otoku Lošinju tu noć bio je zasigurno najmirniji i najslađi.
Rezimirajući subotnje dojmove vrlo brzo smo i sami utonuli u san i još brže dočekali nedjeljno finale, spektakl kakav se jednostavno mora uživo doživjeti. Brojna publika, navijači iz svih krajeva svijeta oboružani trubama, starim obručima, motornim pilama i ostalim (ne)navijačkim rekvizitima besplatnim su se autobusima slili na i oko staze i već od ranog jutra atmosfera je bila itekako uzavrela. Čak i na posljednjem treningu navijači nisu štedjeli vlastite glasnice i dlanove već su svakog natjecatelja bodrili na i više nego sportski način.
Na stazu su prvo izašli najmlađi, juniorke i juniori, a onda u 12:30 i 13:30 ukupno 16 elite natjecateljica i 64 elite natjecatelja! Započeli su naravno oni sa najsporijim kvalifikacijskim vremenima, da bi nakon njih kao šlag na torti stigli oni najbolji.
Atmosfera na i oko staze dizala se što su se približavale one najbolje. Prvi vrhunac i trans navijača dogodio se u trenutku kada je stazom projurila miljenica slovenske publike i europska prvakinja Monika Hrastnik koja je uspjela zasjesti na prvo mjesto i vruću stolicu. Međutim, Hrastnik je ubrzo svrgnuta. Nakon nje zaredalo se još devet natjecateljica, ali nisu sve bile i brže od nje. Primjerice svjetska prvakinja Miranda Miller (Specialized Gravity) nije bila na nivou pa se na kraju morala zadovoljiti samo 11. mjestom. Posljednjih pet natjecateljica na startu bile su Tahnee Seagrave (Transition Biker / Muc - off Factory Racing), Marine Cabirou (Voulvoul Racing), Myriam Nicole (Commencal / Vallnord), Tracey Hannah (Polygon RU) i najbolja iz kvalifikacija Rachel Atherton (Trek Factory Racing DH).
I dok je Seagrave u cilju preuzela vodstvo i postavila odlično vrijeme, u "vrućoj stolici" nije sjedila predugo. Prva iza nje Cabirou ju nije uspjela svrgnuti, ali zato je Nicole koja ju je iza sebe ostavila za gotovo 4 sekunde! Tada, a pogotovo nakon pada Hannah bilo je očito da je može ugroziti samo dobro raspoložena Atherton. Međutim, Atherton nije uspjela dva dana zaredom odnijeti pobjedu već je uspjela stići "samo" do 2. mjesta. Treće mjesto na kraju je osvojila Sagrave.
Za razliku od ženskog finala, muško finale bilo je znatno napetije. Naime, o pobjedniku su odlučivala stotinke. U cilj je uspjelo ući njih čak 62, od ukupno 63 koliko ih je startalo. Jedino prvoplasirani iz subotnjih kvalifikacija Brook Macdonald (MS Mondraker Team) nije uspio završiti utrku, a svi ostali priuštili su pravi "show" na stazi koja samo što se nije "zapalila". Najviše naravno Aaron Gwin (THE YT MOB) koji je "proletio" stazom i odnio pobjedu ispred svog sunarodnjaka. Naime Luca Shaw ( Santa Cruz Syndicate) uzeo je 2., a Dean Lucas (Intense Factory Racing) 3. mjesto. Troy Brosnan (Canyon Factory Downhill Team) i Samuel Blenkinsop (Norco Factory Racing) koji su se uz trojicu navedenih posljednji spuštali niz stazu uspjeli su doći tek do 9., odnosno 4. mjesta.
Među pet najbolji danas uspio je ugurati Dakotah Norton (Unior / DEVINCI Factory Racing) koji, zajedno sa svojom ekipom, ima itekako razloga za slavlje. Razloga za slavlje ima i Miran Vauh koji je popravio svoj najbolji rezultat na utrkama najviše ranga i koji je zauzeo 34. mjesto. Tri mjesta ispod njega plasirao se Jure Žabjek (Unior / DEVINCI Factory Racing). Koliko će ovogodišnja sezona biti napeta ili koliko je utrka na Lošinju bila pravi test za one najbolje dovoljno govori činjenica da se primjerice Danny Hart (Madison Saracen Factory Team) jedva ugurao među TOP10 natjecatelja. To međutim nije uspjelo Gregu Minnaaru (Santa Cruz Syndicate) na 13. mjestu ili pak Gee Athertonu (Trek Factory Racing DH) na 19. mjestu. 
Bez obzira na rezultate i iako neke od njih to neće nimalo utješiti, svi oni koji su utrku završili i nastupili u finalu apsolutni su pobjednici. Međutim, valja se zahvaliti i nakloniti do poda organizatorima koji su u Hrvatsku doveli UCI MTB World Cup DHI i zbog kojih će, nadamo se, neki novi klinci zavoljeti baš ovaj sport. Organizacija sportske manifestacije na ovakvoj razini moguća je samo ako ju organiziraju oni koji to znaju, mogu i žele, ali i ako se istoj pristupi maksimalno profesionalno. Sve to smo na svoje oči vidjeli baš ovoga vikenda na Lošinju. Fotografije iz Hrvatske ponovno će obići svijet i vrlo vjerojatno natjerati mnoge da posjete Lošinj. Jedno je sigurno, natjecatelji, njihove ekipe i gledatelji u Hrvatskoj i pred malim ekranima pamtit će 2018. godinu i utrku na Lošinju. Ekipo organizatori Mercedes - Benz UCI MTB World Cup DHI Lošinj weekenda - klanjamo se do poda i molimo vas, ne dajte da ovaj san ikada prestane!
Photo: Matej Damijanić
Rezultati
