Tako je opisan stadij, osjećaj kad se kotrljamo prema kraju treinga ili utrke. Energija je davno potrošena i pokret je potpuno izvan voljne kontrole. Glava je sve stavila u safe mode i preživljavanje je na prvom mjestu. Samo nas trkački nagon vodi prema magičnoj crti nakon koje sve staje. Ne mislim pritom na liričnu, poetsku crtu imaginarnog svršetka. Mislim na onu crtu iznad koje je obično okačen natpis „CILJ“. Odustajanje nije opcija!
Nema natjecatelja u sportu u kojem je izdržljivost bitna, a da nije došao do točke kad više nema s čime napraviti željeni korak naprijed. Kad se unosom energenta ne postiže nikakav učinak ili je on toliko mali da je gotovo nebitan. O tome je ovdje riječ ili kako smo se doveli do te nezavidne pozicije nakon koje sve ide u neželjenom pravcu.
Prvi su natjecatelji koji ne vole, ne mogu ili ne žele unijeti energente tijekom aktivnosti. Naći će hrpu razloga da to ne čine, još toliko teorija po kojima to ni ne trebaju konzumirati. Nije toliko strašno kad to čine pri kratkim distancama, ali taj minimalizam pokušavaju prenijeti i na duže dionice. Čak i vlastiti trening ne koriste za treniranje prehrane u utrci već to ostave za sam čin utrkivanja. Mnogo puta i uspiju na taj način doći do cilja jer se tijelo na svašta navikne, ali nikad neće moći reći da su dali sve od sebe jer ne znaju koliko je energije potrebno za cijelu trasu.
Drugi tip natjecatelja se prepoznaje po tome što su "sam svoj majstor" i sve što konzumiraju napravili su sami. Iako je velikoj većini takvih majstora sve jasno jer su recept za te i takve energetske suplemente poštivali od prvog do zadnjeg slova pri spravljanju. No i tu ima mjesta za pogreške. Te pogreške se mogu tražiti u svojevoljnom dodavanju nutrijenata koji mogu spriječiti adekvatnu apsorpciju energenata iz glavnog izvora. Malo pretjerivanja sa masnoćom i proteinom u energetskoj pločici priječiti će ugljikohidrat da odradi posao onako kako je zamišljeno. Ne mislim pritom da je proizvod loš, već samo da nije odgovarajući za upotrebu pri visokom pulsu. Čak i da je sve spravljeno kako i treba, često je problem dostatnog unosa.
To može biti zbog neodgovarajućeg transporta, zatim često je volumen energetske pločice ili gela velik naspram kaloričnosti i treba ga puno da bi se unijelo u organizam onoliko koliko je potrebno. Najveći problem je u potrebi za žvakanjem te ga se prečesto guta nedovoljno fizički usitnjenog i obogaćenog slinom i enzimima. Tako nepripremljen dolazi u želudac koji i ovako nema dosta krvi za pravilnu funkciju jer je ona angažirana drugdje. Tad se i ovako upitna kvaliteta tog proizvoda dodatno energetski umanjuje jer je produženo vrijeme za ekstrakciju energije. 
Takve stvari se mogu izbjeći korištenjem provjerenih proizvoda. Ne nužno komercijalnih, ali bi bar recepturi trebalo dati povjerenje ukoliko je već provjerena od drugih korisnika. I opet se vraćamo na početak gdje se kaže da to sve treba biti isprobano na treningu.Treći i najčešći primjer je nedostatan unos tijekom aktivnosti. Svi znamo obaviti dobar carbo loading, dostatan i za nekoliko utrka. Ta količina energije dostatna je za sat, sat i pol, a ako je sreće i znanja dosegne i dva sata trčanja. Nakon toga treba unositi dodatne energente i očekivati da smo dobro razradili taktiku, da je stečena kondicija kadra pretočiti u propulziju svaki gram ugljikohidrata koji smo pojeli. I tu je greška. Čekamo da se desi glad kako se to dešava i u svakodnevnom životu.
Najčešće nema plana prehrane u natjecanju i jede se nagonski ili kad nedostatak energije postane opipljiv. Ali je tad najčešće kasno za dovoljnu nadoknadu. Ne kažem da se ne može i pretjerati sa unosom, ali je to vrlo rijetko i manifestacije su drugačije, sa više grčeva i osjećaja teških nogu. Manjak energije je gotovo nemoguće nadoknaditi tijekom aktivnosti. Nema načina stvoriti suficit kad je deficit već nastupio jer tijelo nema mogućnosti gradnje kad se dešava razgradnja. Moguće je spriječiti veću štetu ili posve stati, sjesti, leći i neko vrijeme raditi na nadoknadi i potrošnju svesti na najmanju moguću mjeru. U utrci takav plan pada u vodu jer se utrkujemo i stajanje nije opcija. Nedostatan unos vodi u stanje sa početka teksta i kao što znate, ono nije tako crno... možda sivo, tmurno, ali ne i crno... dokle god smo na nogama i krećemo se.
Photo: UCI
