Prije dvije godine imao sam čast biti jedan od uzvanika na Fjällräven Polar arktičkom izazovu i doživjeti neke zaista spektakularne životne trenutke u društvu pustolova i pasa za vuču saonica. Sve je počelo još u Zagrebu kad su me na jednom sastanku predstavnici Fjällräven-a pitali jesam li zainteresiran sudjelovati na takvom izazovu. Možete pretpostaviti da nisu dugo čekali moj odgovor i tako sam se nekoliko mjeseci kasnije našao u avionu za Švedsku i njen najsjeverniji grada Kiruna. To je nekoć bilo malo rudarsko mjesto, a danas je odskočna daska za pustolove koji se upućuju dalje na sjever u arktičku tundru. Iz aviona smo izašli na pistu gdje nas je dočekao hladan i suh vjetar koji je nosio snijeg, a s njim i osjećaj početka pustolovine. Okupili smo se unutar aerodromske zgrade i počeli oblačiti stvari koje smo donijeli sa sobom, ali već taj prvi kontakt sa sjeverom odmah me uvjerio kako moja oprema nije na visini zadatka za višednevni boravak u ovakvim uvjetima.

Život na sjeveru

Putovanje dalje na sjever nastavili smo busom gdje su nas brifirali o idućim koracima, a naravno idući korak bio je adekvatna oprema. Nekoliko sati vožnje kroz potpunu bjelinu i evo nas u bazi Fjällräven-a. Dok skupljam opremu koja će omogućiti ne samo preživljavanje u ovim uvjetima, već i ugodan boravak na temperaturama od 30-ak stupnjeva ispod nule, u daljini čujem zavijanje i lavež pasa za vuču. Nisam nikad vozio saonice sa psima i zaista sam uzbuđen. S nama su i specijalisti za preživljavanje u arktičkom krugu iz švedske vojske koji će nam dati informacije vitalne za uspjeh ove ekspedicije. Upijam sve informacije kao spužva, što moram uraditi i što nikako ne smijem, koji je moj “leading dog” i kako se s njim sporazumijevati bez obzira na to što ne znam švedski, koje su sve kočnice na saonicama i kako ih koristiti i još mnogo bitnih informacija između kojih je i ona: “Što god da se desi, ne puštajte svoje pse! Ovdje bez njih nećete preživjeti.” Volim pse, ali ovi mi sad počinju biti sve draži i draži. U životu sam prošao više “životnih pustolovina” na različitim krajevima svijeta i često su informacije koje sam dobivao na tim avanturama bile pretjerane i suviše opširne, ali ovdje su informacije bile precizne i sažete, a svaka je bila vitalno važna. Razlika kod ovakvog tipa avanture je što arktički vremenski uvjeti ne ostavljaju veliku marginu za grešku. Ovdje se svako neznanje i pogreška skupo plaćaju.

Potpuno sam opremljen, osjećam se kao astronaut, srce u prsima udara jače, udišem hladan zrak i držim kočnicu koja sprječava da psi pojure. Osjećaju uzbuđenje pred polazak i zavijanje i lavež su sve jači. Dižem kočnicu i gledam svog vodećeg psa koji u tom trenutku daje trzaj koji slijede i svi ostali u navezu. Pojurili smo kao vjetrom nošeni. Osjećam da jurimo, ali još ne znam koliko, za sad sam koncentriran na održavanje na saonicama kako bi uhvatio tehniku vožnje i upravljanja. Zaista jurimo, jer preko manjih neravnina saonice lete zrakom. Bacam pogled na svoji GPS sat i ostajem iznenađen brojkama koje očitava. Brzina je blizu 30 km/h. Nakon nekoliko sati vožnje i mojeg uvjerenja kako će se psi umoriti, brzina je i dalje nepromijenjena. Kasnije saznajem kako je ova pasmina posebno uzgojena za vuču i kako bez poteškoća prelaze i do 80 km po danu.

Čudesna Aurora borealis

U popodnevnim satima dolazimo u prvi kamp na zaleđenom jezeru usred tundre. Po zaustavljanju prvo je potrebno zbrinuti pse, utopliti ih, a po potrebi i nahraniti. Zatim dolazi na red priprema ležaja i naravno hrane. U večernjim satima okupljamo se na brežuljku iznad kampa oko logorske vatre. Pala je noć i psi izvode svoj ritual zavijanja prije odlaska na počinak. Više stotina pasa zavija poput vukova usred noći, ne vidim ih, ali od njihovog glasanja ježi mi se potiljak, a unutarnji osjećaj strahopoštovanja divljine je nemjerljiv.

Noć je vedra i prepuna zvijezda, a temperatura brzo pada na -35 C. Savršeni uvjeti za ono što sam priželjkivao, ali se nisam usudio izreći na glas jer vidjeti “to” uživo velika je sreća. Noć od prekrasne postaje čarobna, pojavila se “ona”, ta čarobna rasplesana dama u bezbroj zeleno plavih nijansi. Pojavila se polarna svjetlost poznata kao Aurora Borealis. Paraliziran sam ljepotom i ne skidam pogled s neba. To je jedan od onih trenutaka koje treba doživjeti. Obično kad je nešto zanimljivo posežem za fotoaparatom kako bi ovjekovječio trenutak, ali ovaj put čuvam ga sebično samo za sebe dok aparat beživotno visi o ramenu. Ovo je jedan od onih trenutaka kad treba stati i upiti trenutak, osjetiti boju neba, vidjeti zrak, udahnuti svjetlost i čuti otkucaje svog srca.

Noćni su sati uznapredovali, a s njima i temperatura zraka. Zavučen sam u izuzetno toplu vreću za spavanje i u tijelu ne osjećam hladnoću, no sve je oko mene zaleđeno. Imam osjećaj dok dišem da se i sumaglica daha pretvara u kristale leda. Prije odlaska na počinak instruktori su nas naučili par trikova kako se utopliti i pripremiti za spavanje bez smrzavanja. U vreći mi je toplo i ugodno, a uzbuđenja od proteklog dana traže odmor. Kapci mi se polako sklapaju dok tonem u san, ali pred očima mi i dalje titra polarna svjetlost u svom plesu na nebeskom svodu.

Nikako ne puštaj pse!

Jutro je vedro, hladno i donosi nove izazove. Jučer smo naučili kako zapaliti vatru s materijalom koji možemo pronaći u ovom surovom okolišu. Tu je vatra izuzetno važan element za opstanak. Bez vatre ovdje nema vode, a u ovim uvjetima bitno je ostati hidriran. Nakon svih jutarnjih rituala i opremanja saonica spremni smo ponovno za polazak. Psi su ponovno uzbuđeni i krenuli su sa svojim zaglušujućim pjevom, a i ja se pomalo osjećam da bih rado zapjevao s njima.

Ponovno jurim tundrom i ledenim prostranstvima. Sada sam već sigurniji na saonicama, uživam punim plućima. Nekako sve izgleda pomalo kao san koji snivam otvorenih očiju. Povremeno zaustavljam pse kako bih napravio koju fotografiju, a nakon toga oni svaki puta pojure još brže. Prolazimo kroz tundru gdje je potrebno paziti na stabla, pa prelazimo veliko zaleđeno jezero čiji se kraj jedva nazire u daljini i nakon čega se počinjemo uspinjati uz jedan mali brežuljak. Psi ovdje počinju osjećati težinu tereta koji vuku i polako usporavaju, a ja se nekako osjećam neugodno na saonicama da se samo vozim kao trut, pa im odlučujem pomoći. Bila je to greška. Htio sam olakšati psima i potrčati uz saonice te ih dodatno pogurati, ali čim sam se odvojio od njih gubim ravnotežu i počinjem padati. U tom mi trenutku kroz glavu prolazi rečenica jednog od instruktora: “Nikako ne puštaj pse!” Uspijevam se nekako rukama zadržati za saonice dok me psi nemilosrdno vuku i penjem se nazad na njih. Odahnuo sam. Malo sam zbunjen onime što se dogodilo, ali onda mi se sve razjasnilo. Psi jesu usporili, ali usporili su na 22 km/h što je ipak puno previše da bih trčao tom brzinom po snijegu uzbrdo u Parka jakni i polarnim čizmama.

Kupanje u ledu

Na ovom putovanju bilo je lijepih i zanimljivih trenutaka, a između ostalih ipak bih za kraj izdvojio jedan poseban. Kupanje u ledenoj rupi. Stigli smo u drugi logor koji se nalazi u blizini velike zaleđene rijeke. Na rijeci smo izrezali velike blokove leda i napravili mali bazen za kupanje. Skupljam hrabrost, skidam se i ulazim u rijeku kroz rupu čija se površina već počela lediti. U jednom sam trenutku pomislio “pa nije tako hladno” i odvažio se zaroniti pod led. U sljedećem trenutku sam već bio siguran da nakon svega nekoliko minuta provedenih u ovoj ledenoj vodi više neću biti sposoban sam izaći na suho. Prvo što osjetite je promjena u dahu, postaje brži i sve plići, a onda dolazi i do gubitka snage uslijed povlačenja krvi iz ekstremiteta, pa postajete usporeni i onda shvatite da je trenutak da odmah izađete na suho. Ujedno to je i trenutak kad shvatite kako ste ranjivi u ovim uvjetima i koliko je bitna oprema koju imate uz sebe.

Osjećate li se spremnima za ovakvu avanturu, sad je trenutak da se prijavite i doživite nedoživljeno! Fjällräven Polar bira novih 20 kandidata za ovo nezaboravno putovanje arktičkim krugom. Možda baš vi budete ti koji će u jednom od idućih izdanja Outdoorsa pisati o svom polarnom iskustvu u dubini arktičke tundre…

Što i kako?

Fjällräven Polar je 300 kilometara dugo putovanje psećim saonicama koje spaja gradove Signaldalen u Norveškoj i Jukkasjärvi u Švedskoj. Prijaviti se mogu punoljetne osobe iz cijelog svijeta, a sudjelovanje u ovoj jedinstvenoj pustolovini može se zaraditi na dva načina. Prvi način je osvojiti najviše glasova u jednoj od 10 regija na koje je Fjällräven podijelio zemlje u kojima je prisutan. Drugi način je svojom životnom pričom i inspirativnom prijavom privući pozornost Fjällräven žirija. Glasače i/ili žiri morate osvojiti slikama ili još bolje videom koji bi u kratkim crtama trebao inspirirati nekog drugog da vam pomogne ostvariti snove; to je težak zadatak stoga je neophodno potruditi se. Prijave su putem Fjällräven Polar web-stranice do koje vodi sljedeći link: Fjällräven Polar. Prijave traju do 12. prosinca ove godine, a Fjällräven Polar 2020 održat će se od 30. ožujka do 5. travnja iduće godine. Sretno!

Tekst i photo: Dario Rocco