Društvo je činila šarolika ekipa - od izrazito jakih na svim terenima, prosječnih na ravnici, pa do vozača koji nisu dugo vozili... Nakon kratkog razgovora, dvojica najiskusnijih koji su često vozili po Alpama, predlažu da napravimo dvodnevni izlet. Prvi dan uspon na Mangart, drugi dan Monte Zoncolan. Uz dobru dozu zezancije, dogovori i rezervacija smještaja prolazili su u najboljem redu, te smo se nadali da će tako ležerno biti i ostatak našeg putovanja. Biker donosili "dnevnik" jednog od putnika!

Noć prije samog polaska, nervoza raste jer sam već desetak puta pogledao profile uspona, nekoliko filmića i recenzija iskusnih biciklista koji su savladali naše vrhove...a sve u nadi da prikupim pokoji koristan savjet. Što smo više proučavali, strahopoštovanje je bilo sve veće..
Dogovor je da krećemo u 7:00 s Jankomira.  Bicikle stavljamo na krovove automobila, a dobro raspoloženje nazire se od samog početka jer zezancija je krenula i prije rukovanja. Kao veliki ljubitelji kave, Grga vadi termosicu i punimo se dozom kofeina prije puta. Čeka nas 270 kilometara do mjesta Rateče u Sloveniji. Dok se vozimo autoputom, vrijeme relativno brzo prolazi jer upoznajemo našeg suputnika Hrvoja. Nasmijan lik, kaže ove godine ima 200 kilometara u nogama i nema pojma što ga čeka...kaže nisam baš previše proučavao.

Dinko i ja nastavljamo priču, a u retrovizoru vidimo pomalo zabrinuto lice Hrvoja koji je upravo na mobitelu pogledao što ga čeka... Stajemo na benzinskoj, naravno radi kave i da protegnemo noge. Slijedi red zezancije i sprdanja, te sa smijehom sjedamo u aute i krećemo dalje. Oko 10 sati stižemo u Rateče. Kamo god se okrenete, vidite predivne vrhove planina, hrpu biciklista...te plastičnu posudu s domaćom kobasicom i špekom na gepeku. Naravno doručak je u tijeku! Bidone punimo u obližnjem ugostiteljskom objektu, parkiramo aute u hlad i polako se spremamo za vožnju...

Uspon na Mangart 

Naša ruta započinje vožnjom po biciklističkom "autoputu" Ciclovia Alpe- Adria. Radi se o 477 kilometara uređenoj biciklističkoj stazi koja kreće iz Salzburga, preko Villacha i završava na talijanskoj obali u mjestu Grado.  Ciclovia Alpe- Adria izuzetno je zanimljiva i dobra za obiteljske vožnje- nema auta i strmih uspona,duž rute možete se osvježiti u lokalnom kafiću, a ako vam zatreba brzi servis, naći ćete ga. Svakako preporučujemo...Dinko i Grga su naši vodiči, te odlučuju da kratko stanemo i poslikamo se uz predivno jezero Lago di Fusine do kojeg vodi kratki i strmi uspon koji nas je definitivno razbudio. Ako želite vidjeti što više nijansi zelene boje, onda je Lago di Fusine pravo mjesto za to. Priroda je toliko lijepa, da netalentirani fotograf kao ja, može napraviti predivnu fotku. Nastavljamo dalje u laganom tempu, uz priču. Dinku ne damo mira, jer za svaki vrh koji vidimo pitamo da li je Mangart... Pošto nam se ne žuri, stajemo pogledati jezero Lago del Predil koje nam je na ruti. Nakon polaska, Grga nam je dao do znanja da se ne misli ostatak vožnje hedonistički vozikati, te poteže uz prvi hupser puno ozbiljnije nego smo očekivali...Imajući na umu da me tek sutra čeka "najteži uspon u Europi- Mont Zoncolan", na Mangart odlučujem krenuti pomalo opreznije. Čeka nas 10.5 kilometara uspona s prosječnim nagibom od 8.8 %, te se penjemo na vrh koji  se nalazi na 2055 metara nad morem.Krenuli smo zajedno, ali nakon par stotina metara Grgu više ne vidimo, a Dinko se nameće kao prvi kandidat koji će ga pratiti. Početak je strm, te kada smo prvi put osjetili 15% nagib, bilo nam je jasno da priče neće biti. Zbog težine uspona i sparine u zraku, koristimo puno tekućine, pa vam savjetujemo da napunite bidone do vrha. Cesta je zavojita, a u kombinaciji s predivnim krajolikom, izuzetno je popularna među motoristima. Promet je u oba smjera bio dosta gust, tako da budite na oprezu. Dodatno treba obratiti pažnju jer uz rub ceste nema zaštitne ograde.Na putu prema vrhu, prolazite kroz tunele koji nisu osvijetljeni, ponesite rasvjetu i obavezno skinite naočale prije ulaska...jer ćete ubrzo voziti napamet. Dinko je jako dobro primijetio da su nam tuneli služili kao feed zone- malo zaravnaju i hladniji su, pa se oporavite. Svakim metrom, pogledi su sve ljepši. Iza vidite zavojitu cestu koju ste savladali, a ispred sebe predivne vrhove prošarane crnogoricom. Meni osobno, najteži dio uspona je nakon što se izađe iz zadnjeg tunela, nešto više od kilometar do vrha. Umoran, pomalo nervozan dočekala me uzbrdica od 15ak %, ali kada to savladate... sigurni ste da je vrh vaš. Na vrhu, pomalo promrzli od jakog vjetra najduže su čekali Grga i Dinko, koji su mi "dali" 10 minuta, a ja sam hvatao svog imenjaka Gorana cijelim putem. Cilj mi je bio popeti se na vrh, bez stajanja u svom tempu, a Mangart je ujedno bio moj najteži/ ozbiljniji uspon. Ovdje nas je sve ugodno iznenadio Mario. Čovjek s Konom, bez karbonskih kotača, struje i zadnjih krikova biciklističke industrije, s torbom na volanu odradio je uspon bez da se posebno umorio...skroman, ali se nametnuo formom! Vjetar nas je natjerao da navučemo šuškavce i prsluke, te krenemo. Nažalost, Hrvoje nas je dočekao kod zadnjeg tunela. Problemi s grčevima nisu mu dozvolili da odradi uspon do kraja na biciklu...ali je zato sprinterice stavio pod ruku i krenuo pješice. Na spustu nikada dovoljno opreza- motoristi koji krate zavoje, oštri zavoji, neosvijetljeni tuneli samo su neki od opasnosti koje vas vrebaju. Nakon uspješno odrađenog prvog dana, valjalo bi se nagraditi ručkom i pićem. Kao da nam nije bilo dosta napora, vozimo se lokalnom cestom prema Tarvisiu, te međusobno odmjeravamo snage.

U Tarvisio stajemo u lokalnu pizzeriju i jednoglasno naručujemo radlere, te par pizza koje smo kolegijalno podijelili. Od Tarvisia do Rateča nastavljamo laganim tempom, hedonistički uz priču po sada dobro nam poznatoj Ciclovii. Brzo presvlačenje, pakiranje bicikala na krov i kratka meza na haubi prije polaska prema hotelu. Čeka nas 85 kilometara vožnje autom do mjesta Arta Terme gdje se nalazi naš hotel. Glas razuma i najozbiljniji među nama, Goran bio je zadužen za rezervaciju smještaja...a na recepciji je progovorio talijanski kao materinji jezik, bili smo sigurni da neće biti problema u komunikaciji. Rezervirali smo sobu sa šest ležaja i doručkom koje smo platili 35e po osobi, sve je čisto i uredno, wi fi besplatan...jedini nedostatak je što nema prostorije za bicikle. Svatko iz torbe vadi nešto za klopati, ali sve se vrtjelo oko svima drage Hrvojeve kutije sa špekom i kobasicom, tako da smo večeru obavili onako s nogu. Idemo relativno rano na spavanje, što zbog umora, što zbog aktivnosti koje nas čekaju sutra.

Uspon na Monte Zoncolan
Monte Zoncolan je jedan od najtežih uspona u Europi, najteža dionica Gira...upravo se riječ najteže učestalo provlači kroz opis Zoncolana.Možda je to bio dovoljan razlog da slabo spavam, ali nisam si htio priznati, pa sam to pripisao lošem krevetu.Dobar izgovor zlata vrijedi.  Nakon buđenja, par glupih fora da se brže razbudimo, krećemo na doručak. Već od ranog jutra osjetila se sparina, ali i napetost u zraku od toga što nas čeka. Svatko je vrtio svoj film u glavi. Pakiramo stvari i odjavljujemo se iz hotela... Na Monte Zoncolan možete doći cestama s dvije strane, ali mi smo se odlučili na težu varijantu. Krećemo prema mjestu Ovaro, gdje počinje "pravi" uspon. Od hotela do Ovara već imamo 520 metara visinske, a sparina je tolika da sam popio bidon i pol vode. Odlučili smo malo predahnuti, popiti kavu i napuniti bidone. Uz kavu u priči se nameće pitanje- ići ili ne? Naravno da idemo, iako četveronožno došli gore. Krećemo...Onaj koji nam je i na Mangartu pomalo nabijao komplekse, isti zadatak je imao i ovdje- Grga. Svašta smo putem vidjeli, ali njega nismo. Koristio sam Garmin Edge 830, te sam na zaslonu imao postotak nagiba, a od očaja kada bih gledao u njega, prstom sam lupkao u nadi da je zablokirao...Od 10 kilometara uspona, najteže je prvih 7.5 kilometara i što je najgore, ne šalim se. Uspone krene s nekakvih 15- 18 %, te iza zavoja čujem Dinka kako se muči i dere.Imenjak i ja odlučimo stati i možda pregurati taj "strmi" dio, ali ubrzo kužimo što je Dinka mučilo. Nakon tog našeg strmog dijela, iza zavoja dolazio dio od 20% nagiba. Tako se izmjenjuje konstantno 18%, 15%, 20%, a kada dođe dio od 12% imate osjećaj da idete nizbrdo.

Uspon je izuzetno težak, fizički, ali i psihički pogotovo ako vozite sami. Kada iza zavoja dolazi auto koji se spušta, a osjetite miris spaljenih pakni, tada vam potonu sve lađe da će biti lakše. O prirodi koja se nalazi oko vas u tom trenutku, ne mogu vam previše reći jer sam većinu vremena gledao u pod i brisao znoj s očiju. Vozite se i krepavate od umora, a po tablama koje se nalaze uz cestu skužite da ste prešli 300 metara, naravno imate osjećaj da ste bar kilometar odvalili. Najljepši trenutak uspona je kada izađete iz zadnjeg tunela, do vrha imate nekoliko serpentina i osmjeh polako dolazi na lice. Slijedi ponosno pozdravljanje ekipe, neizostavno slikanje koje prepuštam Dinku...a onda svima dobro znani scenarij- sada nam je najveći problem smisliti gdje ćemo jesti i piti, ipak smo zaslužili.

Pitate se gdje je sada onaj "bezosjećajni" brzi, svima dragi gad s početka priče- Grga? E pa on je već u hotelu cca pola sata, točno toliko je bio brži od mene. Trebalo mu je sat i 15 minuta!!!!Vjerujte mi, to je jako brzo. Monte Zoncolan nalazi se na 1750mnv, dužina uspona je 10.08 kilometara iz mjesta Ovaro, a prosječan nagib je 12%, tako da u 10 kilometara skupite 1200 visinske. Kada bih trebao opisati Zoncolan u tri riječi, onda bi to ovako nekako bilo- teško, teže, najteže. Neopisivo je popeti se na takav vrh i definitivno će vam pomoći da se riješite straha od brda. Nakon Zoncolana, sve će vam izgledati kao hupser. Odlučite li se posjetiti Zoncolan, obavezno stavite kazetu od 30t i to bi vam moglo biti malo. Ono što vam pa sigurno mogu reći je da sljedeće godine idem ponovno.
Photo: Biker