Tekst i fotke: Pokret odmora
U kalendaru smo imali slobodan vikend, vrijeme je bilo divno, a vijest o novo završenom skloništu taman je procurila. Nismo se previše zamarali oko pakiranja, uskočili smo u auto i za tri sata iz Zagreba stigli u Baške Oštarije. Ono malo opreme što smo ponijeli smo raspolovili jer nije imalo smisla nositi dodatnu toplu odjeću na temperaturama preko 20°C. Po putu smo složili šest sendviča, kupili bademe, tahini i konzervu nekog umaka, a u vrećicama imali još 500 gr skuhanih špageta i 300 gr riže. Znali smo da neće biti dosta za tri dana, ali zadnji dan odhodati na tašte ne bi nam bilo ništa novo i previše neugodno pa smo te brige ostavili za kasnije. Tri litre vode i sve ostalo, imalo teško, spremili smo u Igorov ruksak, a Zvonči i ja smo lepršavi upalili GPS satove i krenuli uzbrdo.
Dan prvi: Baške Oštarije - Sklonište Ždrilo (7.4 km)
Put iz šume brzo izlazi na visoravan i s desne strane se otvara pogled na Pag, sliku koja će nas pratiti kroz ova tri dana i nikad postati dosadna. Za danas smo predvidjeli samo 4 sata laganog hoda pa iskorištavamo svaku priliku za uvaliti se u mekanu travu i razgovarati o tome što bismo finoga pojeli da smo ponijeli. Cijelim putem srećemo samo jednu skupinu ljudi i veselimo se praznom skloništu na Ždrilu kad ono tamo tulumiška. Četveročlana skupina mladih planinara došetala je nešto prije nas, a trojica su ovdje još od jučer i sklonište su ovaj vikend pretvorili u ljetnikovac. No vrijeme je suho i toplo pa uzimamo stari šator koji su ostavili lokalni planinari i krećemo u potragu za mjestom na kojem bismo ga mogli otvoriti. U pola sata šuljanja po okolici nismo uspjeli naći prikladne ravne podloge pa istovremeno dolazimo do zaključka, Igor ozbiljno, a ja u šali, da je najbolje da se samo zamotamo u šator i spavamo na podu. Ubrzo sam shvatila da ću noć doista provesti na šumskom tlu pa na sebe navlačim sva tri komada odjeće koje imam i postavljam premorenog i polu gluhog Zvončija pored sebe s optimističnom idejom da će me čuvati od divljih životinja. Zvonči i Igor do jutra se nisu pomakli, a i ja sam nakon par epizoda zvjezdanog neba utonula u san koji je kratko omela samo jedna medvjedolisica, u mojoj glavi i podkornjak u stvarnosti.
Dan drugi: Ždrilo - Šugarska duliba preko Raminog korita (9.6 km)
Zorom se penjemo do vrha pored spavaće sobe i dok Igor pomaže našem alpinistu na šapama, ja nestrpljivo očekujem izlazak sunca iza brda. Kopno je do Paga spojeno gustom maglom, a dalje nagađamo što je Olib, što Silba, a što Molat i Ist. Par sati, kao izvidnica, dežuramo na vrhu ugrijani suncem dok s druge strane promatramo kada će naši susjedi nastaviti dalje da možemo i mi malo ući u to divno sklonište namijenjeno samo za četvero. Za doručak, ali i ručak u jednom obroku su nam taj dan ostali špageti pa se gostimo na drvenom trijemu bez brige i pameti. Solarni panel stvara dovoljno struje da napunimo telefone i baterije, dok se Igor ispružio na drvenu klupu ne bi li dopunio i svoje baterije. Slobodno vrijeme koristim za privatni tečaj penjanja i verem se gore-dolje po obližnjem grebenu. Užitak je hvatati se za toplu bijelu stijenu i svaki puta izabrati spretniji put do vrha. Dobra je okolnost naravno i to da nikoga nema u radijusu od par kilometara pa moje besciljno ponašanje može proći neprimijećeno.
Prema Šugarskoj dulibi krećemo oko 13 h što je taman dovoljno da laganim hodom stignemo prije mraka. Šuma je danas samo naša i pauze radimo što češće ne bismo li stekli dojam da smo cijeli dan u pokretu. Realno smo ovu dionicu mogli pretrčati u manje od dva sata, ali ovako bolje zvuči. Livada pod Šugarskom dulibom izgleda kao da su maloprije ovdje biti ratovi divljih svinja i iskreno se nadam da ćemo danas noćiti na zatvorenom. U sumrak stajemo pred skloništem u kojem nas dočekuje samo jedna osoba. Brižno je fotografirao prekrasno moderno sklonište kao da ga je sam netom zgotovio. Oslobodili smo mu prostor da dovrši posao, a onda skupa sjeli među debele staklene stjenke, sa zida na zid prebacili mreže za spavanje i zaronili u detaljne razgovore o izgradnji i arhitektu koji je ovo projektirao. Naš cimer je imao odgovore na sva pitanja koja smo postavili pa smo zaključili da mora da je često ovdje i voli planine. Uz prigušeno svjetlo i toplinu novog drva utonula sam u san prije njih dvojice dok me sredinom noći šapom nije probudio Zvonči. Slinavi tragovi njegove njuške na staklu bili su pokazatelj da mu noć i nije bila tako mirna pa ga kratko izvodim van. Mobitelom svijetlim oko sebe kad me za uglom kontejnera na klupi dočeka čovjek zamotan u vreću. Trgli smo se oboje no brzo mi objašnjava da nije mogao vidjeti koliko je ljudi unutra i nije htio smetati. Uvodim ga na praznu klupu i nalazim našeg cimera kako zamotava Igorov mobitel u majicu. Signal je odjednom došao, a s obzirom da je to bila zadnja noć prijava za utrku na Cresu i Lošinju, odjednom je krenulo stotine mejlova i napravilo halabuku. Igor je ujutro spomenuo da nije baš dobro spavao, ali da se ne sjeća nikakvog mobitela, noćnog gosta ili Zvončijevih nevolja. Svi smo se upitali kako je to onda kada dobro spava.
Dan treći: Šugarska duliba - Baške Oštarije preko Milkovića peć i Konjskog (16.7 km)
Ujutro smo rano spakirali znatno lakše ruksake, napunili pitku vodu, pozdravili se i krenuli praznih želudaca i puni dojmova prema Baškim Oštarijama. Temperatura je i dalje bila neobično visoka za ovako kasnu jesen pa smo jakne brzo svukli dok je Zvončijev jezik visio sve bliže podu. Odlučili smo vratiti se putem koji Igor nije prošao, preko Milković peći, gdje smo dijelom uhvatili i Premužićevu stazu. Put nas se nije dojmio kao onaj preko Raminog korita, ali je pogled na otoke i more u svakom slučaju bio spektakularan. Zadnji dio preko Konjskog bio je djelomično zakrčen srušenim drvećem no bili smo odlučni proći ga zbog raznolikosti. I taman kad smo pomislili da smo blizu kraja put nas oštro spusti 200 metara visinske i postavi pred zadnji uspon do Baških Oštarija. U već sedmom satu hoda, pregrijani na neumoljivom suncu i s premalo vode, kao zombiji smo se dovukli do civilizacije. Litra vode maknula je negativne emocije, pa na putu prema doma zadovoljno gledamo sve nijanse boja na šumama i nije nam jasno u kojem smo godišnjem dobu. 
Dva dana poslije, slažući slike ove avanture naletjela sam na članak o novom skloništu na Velebitu s poznatim licem na naslovnici. Pokažem Igoru i oboje se nasmijemo shvativši da je osoba kojoj smo neki dan postavili tisuću pitanja o izgradnji skloništa i njenom arhitektu, on sam. Uživao je ugostivši nas u djelu svojih ruku i nije se imao potrebe time pohvaliti. E pa hvala mu za dio ove naše pustolovine, toplo ju preporučamo dalje.
