Domaćinstvo Ikonić
U večernjim satima dolazimo na Tjentište. Smještaj imamo kod gospođe Nade u Domaćinstvu Ikonić koje će nam idućih nekoliko dana biti baza za sve naše putešestvije po okolnim planinama.
Ambijent je ugodan uz domaću hranu i tradicionalno piće, pa se prijateljstva brzo stvaraju. Šimun mi na karti objašnjava kuda da se zaputim ujutro kako bi vidio i doživio ove predjele iz prve ruke. Daje mi gpx trag staze s točkom izvlačenja gdje će me čekati s terenskim automobilom na jednom makadamu koji moram pronaći pri kraju dana.
Kaže: “Imaš dio koji nema baš staze pred kraj, ali snaći ćeš se, dobra je vidljivost, a kad procijeniš od prilike da si pri kraju pošalji poruku, pa će telefon u nekom trenutku uhvatiti signal. U slučaju da nas na makadamu nema, ti samo nastavi nizbrdo i kad dođeš na asfalt kreni desno…”. Uzbuđen sam jer sve miriši na pravu avanturu, pa pripremam svoj borbeni komplet u stilu “ništa nas ne smije iznenaditi” i odlazim na počinak te tonem u san s mislima na sutrašnji dan.
Dan 1. - Najduži dan
Unutar granica nacionalnog parka sam. Pozdravljam se s Nešom koji me dovezao na startnu točku moje pustolovine. Nešo okreće Mitsubishija od GSS-a jer dalje se može samo na noge, a u pogledu mu vidim da je malo zabrinut što dalje nastavljam sam, ali vjeruje Šimunu da imam iskustva i da ću se snaći. Brundanje automobilskog motora ubrzo nestaje u daljini i ostajem sam sa zvucima divljine. Provjeravam još jednom lokaciju gdje ulazim u prašumu Perućice i pustolovina može početi.
Prašuma Perućica - 20.000 godina netaknute divljine
Prašuma otkriva raskoš svoje flore već u prvim metrima. Krećem se uskim utabanim puteljkom kroz zanimljivo i gusto raslinje i više stoljetna stabla. Raznolikost bilja je fascinantna, a osjećaji koji se javljaju u meni dok tako kročim kroz ovu netaknutu divljinu su u početku pomalo zbunjujući.
Prvo se javlja strahopoštovanje u okruženju ovih stabala visokih preko pedeset metara, pa je tu oprez pomiješan s dozom straha koji potiče sva moja osjetila na maksimalno stanje budnosti, osjetila koja jedva da i koristimo u urbanim sredinama i koja smo praktički i zaboravili da imamo, a onda odjednom neshvatljiv osjećaj ushićenja, sreće, ispunjenosti i pripadnosti. Teško je opisati ovo stanje, ali znam da će me neki od vas razumjeti.
Nastavljam dalje trčeći, krv mi ubrzano kola žilama, osjećam bilo na vratu i osluškujem svaki šum, promatram tragove, upijam mirise. Imam osjećaj kao da lebdim nečujno iznad staze. Živ sam u punom smislu te riječi. Na najnižem sam dijelu staze, ali ipak iznad 1000 m nadmorske visine.
Prašuma Perućice najviša je prašuma u Europi. U daljini se čuje šum Skakavca, slapa visokog preko 70 m. Napredujem brzo, ali s oprezom. Doslovce uživam u svakom metru. Kako ovdje čovjek ne utječe na životni ciklus biljaka i životinja, sve je onako kako i mora biti, divlje i prekrasno, ali surovo.
Uspon
Divlji vijugavi i kameniti potoci vijugaju ovom prašumom stvarajući prepreke, a srušena stabla tvore prirodne mostove. U nekim trenucima imam osjećaj da sam u nekom zabavnom parku, jedino što nema sigurnosnog užeta. Konfiguracija terena i krajolik se konstantno mijenjaju.
Ulazim u dio velikih zeljastih biljaka koje svojim ogromnim listovima mogu poslužiti kao utočište mnogim životinjskim vrstama. U nekim trenucima mi se čini da sam u prašumi Amazone, a ne u istočnoj Bosni. Čini mi se i kao da će se iz skrivenog skloništa istrčati neka od prahistorijskih nemani.
Doživljaj je pojačan činjenicom da oko mene nema nigdje nikoga, ali znam da nisam sam. Svakih nekoliko minuta iz šume dolaze zvuci koji na to upozoravaju. O, da ova je šuma puna života i dokaza za to ima posvuda! Postepeno izlazim iz nizinskog dijela, hvatam greben i uspinjem se.
Znam da je ispred mene dugačak uspon, ali ne znam što očekivati. Još jedan šumski izražajan greben izuzetno strm s desne, a šumovit s lijeve strane. Šumski se dio u potpunosti promijenio, sad su tu zelene livade i ogromna stabla bez niskog raslinja. Sunčeve zrake probijaju se pod kutem kroz šumsku krošnju u igri svjetla i sjena.
Iz ovog idiličnog i pitoresknog pejzaža i mog ritmičkog disanja izbacuje me snažan zvuk lomljenja grana i topota koraka u neposrednoj blizini. Zastajem na trenutak i osluškujem, znam da se radi o nekoj krupnoj divljači i da je odmah iza grebena na ovom strmom dijelu.
Nekako se nadam da se radi o jelenu ili nečem sličnom. Odlazim do ruba grebena s mišlju, pa možda je ipak bolje da znam što je tu blizu i s čim imam posla. Umirio sam se i promatram padinu, ali više nema ni šušnja i ne vidim ništa, možda je tako i bolje, svatko svojim putem i mirna Bosna, ipak sam u Bosni. Kasnije sam pogledao značenje izraza i možda ipak nije bio primjeren za datu situaciju (“Mirna Bosna” - izraz koji koristimo za opis dobre, povoljne situacije, bez problema, nikad se ne koristi za stvarnu situaciju u Bosni, jer jednostavno, nije tako).
Maglić - 2386 m n/m
Iznad 1500 m šuma prepušta mjesto proplancima i travnatim livadama. Izlazim na vrh grebena i preda mnom je jedan od najljepših prizora koje sam vidio. Dan je savršen, plavo nebo i poneki zalutali oblačić kao naslikan, a trenutak jeseni pogođen u sat. Jesenske boje prelijevaju svojih 1000 nijansi svuda naokolo. Šimune skidam kapu, ovo je iznad svih očekivanja, zabljesnut sam ljepotom na sve četiri strane svijeta, nisam očekivao ovakvu raskoš. Tu je i jedna osmatračnica, a nije tu bez razloga. Uzimam kraću pauzu za uživanje i fotkanje.
Gledam kuda će me trag dalje voditi i nema sumnje, vodi me direktno na veliki stjenoviti masiv u produžetku grebena. Konfiguracija terena je u potpunosti promijenjena, ispred mene su velike livade koje s visinom prepuštaju dominaciju klekovini. Kakva rapsodija, kakav spektakl raskoši za vizualno nepce, od amazonskih prašuma do alpskih krajolika, a sve unutar tri sata.
Moja pustolovina upravo poprima novi oblik planinarskog pohoda, pa čak i alpskog uspona. Put je markiran i koncentriran sam na praćenje oznaka jer je teren preda mnom ili bolje reći iznad mene, tehnički zahtjevan. Iskustvo iz mojih penjačkih dana je dobrodošlo i opet uživam u svakom metru uspona.
Povremeno se osvrćem kako bi bacio pogled na mnogobrojne planine koje su svakim metrom sve niže, a pogled seže sve dalje na nepreglednu divljinu. Nekoliko sajli, pokoji klin, uklesana stepenica i kamin pred kraj vode me na rame ovog diva od 2386 m visine. E, ovo je pogled! Promatram okolinu i s naprezanjem tu i tamo raspoznajem znakove čovjekove prisutnosti.
Promatram put kojim sam došao do ovdje i sad odavde mi se čini nevjerojatno da sam to sve prevalio u danu, a još mi je nestvarnija činjenica da je prošlo manje od četiri sata od kad sam krenuo. Opčinjen vrhom Maglića i s pogledom na padine koje ga okružju, vrijeme lako klizi, svjestan sam toga, ali jednostavno sam fasciniran vidicima. U daljini je i masiv Durmitora.
Trnovačko jezero (1517 m n/v) i Crnogorski rendžer
U trenutku kad sam mislio da me više ništa neće tako obuzeti i da nema iznenađenja, opet preokret. Preda mnom u nizini pojavilo se Trnovačko jezero. Prizor je opet nestvaran i sve izgleda kao da je djelo nekog zaljubljenog umjetnika. Trnovačko jezero smješteno je u srcu ovih visokih planina čiji vrhovi redom premašuju 2000 m visine.
Spuštam se prema ovom jezeru u obliku srca koje iz ove ptičje perspektive izgleda maleno. S jednog od vidikovaca uočavam u blizini jezera neku vrstu planinskog skloništa ili nešto slično i tek sad sam svjestan da jezero uopće nije maleno nego sam ja visoko.
Nalazim se iznad samog jezera i želim li se spustiti na njega moram izgubiti više od 800 m visine. Spust je jedan od zahtjevnijih i ide direktno dolje prema jezeru u malim strmim serpentinama. Oprezan sam na svakom koraku jer je podloga iz sitnog smrvljenog kamenja na kojem se lako okliznuti.
Spust mi traje duže od očekivanog, pa se sunce već sakrilo iza okolnih vrhova. Na jezeru se susrećem na prvi pogled s gorštakom u maskirnoj jakni i njegovim konjem, ali zapravo se radi o rendžeru u nacionalnom parku koji me pozdravlja riječima: “Odakle si došao?”. Odgovaram da sam s Maglića sišao, on će na to: “Znam pratim te dalekozorom već dva sata…, nego znaš, morat ćeš da platiš sad, a onda ćemo ti naći mjesto za spavanje!” 
Zbunjen sam na trenutak, prvenstveno činjenicom što u svom “borbenom kompletu” nemam novaca, jednostavno sam mislio da mi u ovoj divljini neće trebati, a onda time da ne znam što trebam platiti, pa odgovaram kako neću noćiti tu nego idem dalje i da imam još puta ispred sebe. Rendžer će na to: “Svejedno moraš da platiš za ulaz u park…”. Pokušavam objasniti da nisam znao da ću nešto morati plaćati, pa s obzirom da nemam para da ću ipak izgleda noćiti tu na jezeru, uzvraćam kroz šalu.
Kaže: “Ako nemaš para onda nema veze, budeš drugi put platio… Nego morat ćeš noćiti, kasno je već za nastavak, ovdje u planini sunce brzo zalazi, a kuda si se namjerio?”. Nakon što sam objasnio da se sad moram uspeti na Volujak, proći cijeli greben i spustiti se na drugu stranu gdje će me čekati moji prijatelji, tako me sumnjičavo pogledao da sam se i ja počeo pitati je l' to izvedivo i moguće u preostalom vremenu prije mraka.
Točka bez povratka i trenutak odluke
Signala nema nigdje, ako ostanem i noćim, a ne javim to nikome, krenut će potražna akcija, a to zaista ne želim. S druge strane, nisam baš opremljen za neko noćenje u ovim planinama jer sam na ovaj izlet krenuo s onom uzrečicom “fast & light”. Nakon nekoliko minuta promišljanja, odbijanja rakije i snabdijevanja novom količinom izvorske vode, obavještavam simpatičnog rendžera da ipak krećem dalje, pa da se, ako vidim da se stvari kompliciraju, onda vraćam nazad na ovu rakiju.
Daje mi zadnje upute kako da se najlakše uspnem na greben i evo me ponovno u avanturi. U početku postoji i staza, ali se nakon prvog kilometra počinje gubiti i pretvarati u različite slijepe okrajke koje po ovim pašnjacima koristi stoka za ispašu.
Prisjećam se i Šimunovih riječi, kako na ovom dijelu neće biti izrazitog puta, ali da je preglednost dobra. Razmišljam si da će preglednost biti dobra dok je danjeg svijetla, pa se valja požuriti. Zadajem si za cilj uspon na vrh Veliki Oštrikovac koji se nalazi na 2294 m visine i ako kad dođem na vrh imam bar još sat vremena danjeg svjetla onda idem do kraja, a ako ne, vraćam se na rakiju.
I uz sve iskustvo imam, ipak ne želim svojevoljno noćiti u ovim surovim i divljim planinama te se družiti s noćnom faunom gdje su neki egzemplari te faune i po nekoliko puta teži od moje kategorije.
Greben Volujak i Veliki Oštrikovac - 2294 m n/v
Šimun je imao pravo, preglednost bez obzira na činjenicu da nema puta je dobra i bez većih poteškoća pronalazim svoju imaginarnu liniju uspona u labirintu klekovine. Krajolik se ponovno promijenio i bez obzira što sam već na granici od 2000 m visine, ovaj dio planine nije stjenovit već sve izgleda poput nekih strmih pašnjaka povremeno ograđenih klekovinom. Zadnji metri pred vrhom i sad hvatam planinarsku markaciju.
Pojavljuje se niotkud, a onda je odjednom sve izuzetno gusto markirano do samog vrha. Staza nastavlja dalje u mom smjeru, ali se gubi već nakon nekoliko stotina metara. Nije ni bitno, potpuno mi je jasno kuda se trebam kretati, greben je izražajan, s obje strane nepremostivo strm i oštar te nesavladiv bez alpinističke opreme, a središnji dio je širok na pojedinim mjestima i više stotina metara. Držim se desnog ruba jer su varijacije u visini puno blaže.
Zalazak, makadam, Mitsubishi i piva
Počinje moja utrka s vremenom. Greben će držati visinu iduća 4 kilometra, prije nego dođem do točke gdje mogu početi sa silazom. Ovaj dio nije zahtjevan, pa mi misli slobodno lutaju okolnim padinama i vrhovima, a pogled mi često pada i na Zelengoru, ona je na redu za istraživačke pohode u idućim danima. Jako je lijepo ovdje, ali i surovo. Ne mogu a da ne pomislim koliko su teške bile ove borbe u drugom svjetskom ratu na Sutjesci i po svim ovim kanjonima, klisurama i visovima. Konačno sam došao do kraja grebena, sunce samo što nije zašlo, čeka me još strmi spust prema makadamu koji sam ugledao sa zadnjim zrakama sunca.
Kurs imam, sad još treba pronaći i Mitsubishija s ekipom. Trčim nizbrdo za posljednjim zrakama sunca, čeonu svjetiljku sam već izvadio i upalio kako bi me ekipa iz auta lakše uočila. U daljini vidim metalnu točkicu koja nekoliko trenutaka kasnije daje svjetlosne signale dugim svijetlima. Sretan sam kao dijete, našao sam točku izvlačenja. Trčim nizbrdo, a zadnji metri do kraja moje avanture se tope. Razmišljam kako će biti lijepo popiti “jedno hladno” na kraju ovog dugog i predivnog dana. Dvadesetak minuta kasnije ugledao sam Darka (također član lokalnog GSS-a) i Šimuna s osmjehom s “jednim hladnim” u ruci za mene.
Kakav savršen kraj još jednog savršenog dana koji će se upisati u moju povijest uspomena i kako je rekao jedan od velikih mislilaca, a ujedno i pobjednik Treking lige 2007: “…s ovakvim uspomenama neću nikad postati bijedni starac…” - Bojan Jevševar
Video ovog treka možete pogledati na linku: Sutjeska trek - Video
___
Tekst i photo: Dario Rocco
