Nisam imao ideju gdje, ni kako. Mogao je biti i bicikl, ali može i „samo na noge“. Kako god okrenuo, znao sam da jedno ne smijem napraviti – ostaviti Enu samu. I to je bila prva stvar za koju sam znao da je sigurna. I jedno jutro, dok smo šetali, sjetio sam se da bi Via Adriatica, planinarska staza koja spaja Prevlaku i Premanturu, mogla biti savršena destinacija za Enu i mene. Vremena smo imali na pretek, kondicije također jer smo za vrijeme lockdowna svakodnevno radili 15-20 kilometara po poljima, a to bi mi mogao biti i povratak na „pravi put“. Put oko svijeta, kako sam gore naveo, ostavio je posljedice koje će me još neko vrijeme pratiti, što znači da je ovo mogao biti novi početak za nas dvoje. Javio sam se Srećku Vukovu, koji je uz pomoć nekolicine prijatelja ideju Via Adriatice sproveo u djelo, da bih htio proći stazu, ali možda ju i kombinirati s biciklom. „Koliko je to uopće moguće?“ upitao sam ga, na što mi je vrlo rado odgovorio „Moguće je u potpunosti!“. Nedugo poslije Srećko i ja smo se našli na kavi koja je potrajala nekoliko sati. Kad se nađu dva zaljubljenika u prirodu, s vrlo sličnim pogledima na svijet, tema ima napretek. U konačnici, dohvatili smo se i Via Adriatica bike – rute koja bi dobrim dijelom pratila stariju sestru Via Adriatica Trail, s mogućnošću kombiniranja ove dviej staze. Srećko je ovu idjeu imao već neko vrijeme, ali zbog posla, postojeće rute i aktivnosti oko nje jednostavno nije mogao naći vremena. Između redova, došao sam mu kao naručen. S obzirom da se ispred mene nalazio teren za kojeg nisam mogao ni pojmiti kako izgleda veliku ulogu u postavljanju rute imali su „lokalci“, tj. niz rekreativaca i poluprofesionalaca, zaljubljenika u bicikliranje i ljudi koji su dionice kojima planiram prolaziti odvozili nebrojno puta. Timu su se pridružile i mlade i vrijedne snage, Josipa Tadić i Jelena Ružić, koje su zapravo radilica cijelog Via Adriatica Bike projekta. Via Adriatica Bike ruta je od nekih 1300 kilometara i približno 20 000 m uspona. Početna ili krajnja točka su Prevlaka i rt Kamenjak, što znači da možete krenuti od jedne ili druge strane, što je potpuno svejedno. Više je bitno koliko vama odgovara početna, tj. završna lokacija. Ali valja odmah naglasiti da ovo nije utrka, niti staza za dokazivanje, bez obzira što ćete na nekim dijelovima s uzbrdicom morati potegnuti iz petnih žila. Ruta Via Adriatica Bike je prilika za upoznati neke od najljepših dijelova Hrvatske, pogotovo kad su planine u pitanju. Ako biste krenuli s Prevlake, na kojoj se nalazi vrlo očuvana utvrda (koja se usput sada i obnavlja) nakon nekoliko desetaka kilometara imate priliku popeti se na Sniježnicu i njen najviši vrh, svetog Iliju (1234 mnv). Bicikl možete ostaviti u zaseoku Kuna Konavoska, odakle sve do vrha vodi odlična staza/cesta iz doba Austrougarske. Put dalje nastavlja prema Srđu i poluotoku Pelješcu, prateći sporedne i uske asfaltirane ceste, s tek nešto malo makadamskog puta. Ena i ja smo ostali dva dana u Orebiću i to vrijeme iskoristili da se popnemo na svetog Iliju (Zmijino brdo, 961 mnv), odakle se pruža prekrasan pogled prema Korčuli, ali i daljim vrhovima u Bosni i Hercegovini. Prilikom ucrtavanja rute, prateći okvirnu i predloženu rutu, radio sam nekoliko izmjena jer su se na nekim dijelovima nalazile ceste koje su čak i meni, koji sam putovao električnim bicikliom s kojim sam obišao svijet, bile teške, do nemoguće za odvoziti. Tako su mi momci iz planinarskog društva „Velobrdskih ledara“, koje se nalazi u naselju Veliko brdo, iznad Makarske, pokazali rutu kojom se iz Velikog brda vrlo jednostavno izađe na cestu prema svetom Iliji (1762 mnv), najvišem vrhu Biokova, do kojeg vodi vjerojatno većini poznata asfaltirana cesta. Na taj način ćete izbjeći spuštanje u Makarsku i gubitak nekih 200 metara visinske.
S obzirom da smo Majstorsku cestu Ena i ja već jednom prilikom prošli, a u hostelu Sveti Rok smo praktički na „domaćem tlu“ svu pažnju usmjerio sam na Velebit. Još dok smo vozili cestom koja paralelno prati južni Velebit, prema Gospiću, promatrao sam tu prekrasnu grdosiju na čiji sam spomen imam veliko strahopoštovanje.
Srednji Velebit geografski počinje od prijevoja Kubus, tj od južnog je odvojen cestom koja spaja Gospić i Karlobag. Ruta Via Adriatica Bike prati upravo tu cestu, nakon čega se odvaja prema makadamskom putu prema Kuginoj kući i smjeru prema skloništu i vrhu Skorpovac, sve do planinarske kuće Alan, koja je pak granica srednjeg i sjevernog Velebita. Upravo ova dionica, kroz cijeli Velebit, sve do prijevoja Vratnik biti će možda najljepša, ali i jedna od najzahtjevnijih. Na ovom dijelu, nekih 150 kilometara, na samoj ruti nema trgovine, mjesta gdje dopuniti baterije, kao i dog ili pet friendly prenoćišta. Jedna od opcija je spustiti se u Krasno, prije Zavižana, obaviti kupovinu, dopuniti baterije i od Krasna voziti prema 17 kilometara prema Zavižanu, cestom koja je jednim dijelom i asfaltirana. Nakon Vratnika je vrlo jednostavno i poprilično osamljeno. Uska cesta koja prolazi naseljima Alan i Luka Krmpotska, sve do Fužina, dovoljno je kvalitetna čak i za cestovni bicikl. Jedino na što možete na putu naići su konji koji su uz Lukovo ili kojeg tornjaka kako brani stado ovaca ili krava.
Via Adriatica ima ozbiljan potencijal, prvenstveno što ovakvu divnu prirodu možete proći relativno brzo, bilo to biciklom, pješke ili kombiniranjem. Informacije koje su vam potrebne, poput smještaja i gpx filea rute lako se dobiju na službenoj stranici, a kroz objave drugih putnika i rekreativaca možete se i sami uvjeriti što vam je u stanju staza prirediti. Na taj način ujedno se možete i prirpremiti za hodanje ili bicikliranje ovom 1300 kilometara dugom i najljepšom stazom u Hrvatskoj.