No sve ove kratice neće vas uputiti na to da je prvi rađen u Americi, a drugi na Tajvanu. Kao ni onda kada smo testirali Madonu 4.6, tako ni sada ne bismo rekli da je TCT okvir loš, ali ljepše je voziti okvir koji je vrh tehnologije. A ima i još ponekih prednosti. Vlakna od kojih je rađen visoko su modulirana tj. termički bolje obrađena, pa je postignut veći stupanj karbonizacije što doprinosi krutosti rame. Nadalje, tu je i mjesto gdje pogonska osovina „dosjeda” na okvir. Ono je sa standardnih 68 mm prošireno na 90 mm, ali za razliku od dosadašnjih rješenja, nema tradicionalne šalice, već lageri nasjedaju u dosjede koji su integralni dio okvira. Takvo rješenje štedi na težini, a ujedno je omogućena veća širina okvira u tom dijelu, što za posljedicu ima i veću krutost okvira na lateralne sile. Kad smo već kod tog dijela okvira, spomenimo i asimetrične donje vilice od kojih je ona lijeva „punašnija“, što doprinosi krutosti rame. Kako? To je malo duža filozofija s kojom vas ne bismo zamarali, a uključuje i asimetričnost sila koja se javlja pri pedaliranju. Govoreći o geometriji samog okvira, trebalo bi podvući činjenicu da je generalno gledano kroz tablicu svih veličina okvira konstanta da je gornja cijev okvira nešto kraća nego je to uobičajeno, odnosno da je volan primaknut vozaču za otprilike 1 cm više nego kod konkurencije. Posljedica je to dosta tupih kuteva cijevi sjedala koji variraju od 75.5° za najmanju veličinu do 72.2° i potrebe da pozicija na biciklu ne bude predugačka. Sve sajle i bužiri su provedeni kroz okvir, a posebno nas je veselilo rješenje lulice sjedala i cijevi sjedala. Umjesto tradicionalnog rješenja koje bi uključivalo lulicu koja ulazi u cijev, inženjeri u Treku su stvari postavili naopačke. Karbonska lulica sjedala je šuplja i nasjeda na cijev sjedala koja zapravo viri iz okvira. Cijev upravljača je impresivnih dimenzija ne bi li mogla u sebe smjestiti poveće ležajeve prednje vilice od kojih je gornji 1 1/8’’ a donji čak 1.5’’. Vilica je s polica Bontragera, a radi se o modelu Race X Lite E2 s aluminijskom cijevi, ali krunom i vilicama od karbona. Povećih je dimenzija u predjelu krune, ali predimenzioniranost, i to samo u vizualnom smislu, nešto je što je vrlo svojstveno ovom biciklu. Tu logiku slijede i kotači, također s polica Bontragera, a radi se o modelu Aeolus 5.0, pri čemu se ono 5.0 odnosi na visinu karbonskog obruča u centimetrima, dok je površina po kojoj se koči od aluminija. Kotači su, bez sumnje, aerodinamičnog oblika sa 16 žbica na prednjem i zadnjem kotaču, s time da su na prednjem žbice radijalno postavljene, a na zadnjem upletene na dva križa. Za njihovu aerodinamičnost jamči svojim potpisom na njima Steve Hed. No mogli bi slobodno na kuru mršavljenja jer prednji je težak čak 740 g a zadnji 866 g. Na kotačima su bile montirane gume Bontager race X Lite u standardnoj dimenziji 700x23c. Ručice mjenjača/kočnica, prednji i zadnji mjenjač, pogonska osovina te obje kurble s prednjim lančanicima u kompaktnom formatu (50x34) kao i kočnice, iz Shimanove su prošle serije Ultegra SL 6600. Zadnji lančanici su iz niže serije Shimana, one 105. Sjedalo je Bontragerovo Race lite, kao i aluminijski volan promjera 31,8 mm te lulica volana koja je također iz Bontragerove serije X light s nagibom od 7°. Sada kada smo sve pobrojali, prijeđimo na ono što vas zbilja zanima. Kako se sve to skupa ponaša u vožnji? Jednom rječju odlično. Bicikl je vrlo lagan iako još uvijek ne na limitu UCI-jevih pravila, a s obzirom na komponente oni fanatici težine i tu bi imali što poboljšati. Prvo što smo zamijetili je bio način na koji se snaga prenosi na podlogu odnosno pretvara u gibanje, a može se ponajbolje opisati riječima „ravno naprijed“. Zbilja, ovaj bicikl odiše atmosferom koja je potrebna da se pobijedi Tour de France. Na brdu nema uvijanja, svaki okret pedala gura vas ravno naprijed. A već kad ste se popeli gore, tko bi odolio i spustu na drugu stranu. Nismo ni mi, a Madona se i tu iskazala. Ulazak u zavoj je brz i precizan, bicikl trenutno izvršava zadanu komandu i kroz zavoj prolazi po željenoj putanji. Ni neravnine ga s nje ne izbacuju. Jednostavno savršeno. Okvir je zbilja krut i popuno odgovara svima onima koji su se nakanili utrkivati. No to ne znači da će svi oni ostali kojima i nije do „drmusanja” na lošim hrvatskim cestama na okvirima tvrdim poput susjedove željezne ograde morati sreću tražiti s nekim drugim modelom. Naprotiv, Madona je sve sitne pukotine na našim cestama lijepo anulirala, a one veće smo osjetili, ali u omjeru 2:1. Prema gumama smo bili malo skeptični jer su u prvim metrima vožnje zvukom i osjećajem ostavljale dojam najlošije plastike koje možete montirati na obruče. No bilo je potrebno par kilometara i prvi brzi zavoj da se pokaže sasvim suprotno. Što se tiče kotača, osim atraktivnog izgleda moramo pohvaliti njihovu aerodinamiku za čije ćete stvarne benefite morati dobrano nagaziti pedale i vinuti se u prosječne brzine s onu stranu cifre od 45 km/h. No težina od 1606 gr po paru, a i njihova krutost koja bi mogla biti veća, budila je u nama želju za nečim drugim u tom segmentu bicikla. O komponentama Shimana ne bismo trošili riječi, jer su radile besprijekorno i precizno, iako nam se više sviđa ergonomija ručica kočnice/mjenjača iz nove serije Ulterge 6700. Sve u svemu, kao i za Madonu 4.6 s prošlog testa moguće je reći da je jezgra bicikla, dakle okvir, odličan. Ovoga puta je čak začinjena i pravom trkačkom notom, dijelovi su sasvim dobri, ponašanje i osjećaj u vožnji je odličan. No, ako imate na umu da to nije vrh Trekove ponude cestovnih bicikala iz serije Madona i da Trek s tim istim okvirom i boljim dijelovima radi svoje najbolje modele, stvari postaju malo nejasne. Naš sud je da bismo bicikl preporučili svima onima koji traže vrhunski cestovni bicikl, a pri tome im nije bitno da je to vrh game ili da nije opremljen boljim i lakšim komponentama. Ujedno bi ga preporučili i svima onima koji se nisu našli u prvoj skupini, pod uvjetom da ga kad-tad nadopune boljim i lakšim komponentama.